Opet baraka – rudnik

Već par tjedana nisam ništa napisao za PS portal. To ne znači da nisam baš ništa radio. Baš naprotiv. Već sam mjesecima kod kuće jer je korona u pitanju. Moja firma steže kaiš. Avioni slabo lete, a i kad se dogodi da polete, onda baš nema putnika pa je situacija sve gora. Slučajno sam jučer navratio u nas kontrolni centar. Sjećam se da je prije godinu dana na tabli stajalo: danas prevozimo 135.000 putnika. Jučer je na tabli stajalo: danas prevozimo 22.000 putnika. To je 16.5% od normalne produkcije.

Nije ni čudo da dolazi reorganizacija i da jedan dio ljudi dobije otkaz. To se tu ne kaže otkaz jer je ta riječ tabu. Kaže se: ti si višak radne snage. Neki kažu: dio radne snage ćemo pustiti da odu! Kako god se riječ otkaz izbjegava, dođe se ipak na isto. Trump bi jednostavno rekao: You Are Fired! Sreća da ovdje u Holandiji imamo dobre sindikate pa se onda s firmom i Državom dogovori način tog “odlaska”. U mojoj firmi je na primjer, ljudima ponuđeno da dobrovoljno odstupe i da dobiju otpremninu od 18 mjesečnih placa. To i nije loše. Šteta jedino što se plati 55% poreza. Tako iz moje firme dobrovoljno odlazi 2500 ljudi. Pošto sam uvijek bio ljubitelj rizika, odlučio sam da nakon 40 godina napustim firmu. Sve si mislim nekako ću izdržati do penzije, a možda pronađem i kakav posao iz snova.

I tako ja potpišem moj dobrovoljni otkaz i odlučim  početi tražiti drugi posao. Nakon 7 dana sam nešto našao. Posao koji mi nekako izgleda kao posao iz snova. No, to je tek početak. Zaposliti se u doba korone nije tako jednostavno pogotovo ne ako je američka firma. Proces počinje video konferencijom s nekoliko managera. U mom slučaju 7. Oni mi sat vremena postavljaju raznorazna pitanja, a ja odgovaram i pokušavam ostaviti dobar dojam. Onda dolazi druga faza. To je razgovor s nekim momkom iz odjela HR (human resources) što bi bilo kao “personalni odjel”. S njim počnu pregovori o uvjetima rada i o godišnjoj plaći. Nakon toga dobijem termin za psihološki test. S njima se dogovorim za datum pa mi još kažu da ću uz to morati polagati i ispit iz matematike. E, sad sam već u fazi da baš hoću da dobijem taj posao. Adrenalin mi ide kroz uši i oči i što bilo da bilo – ja moram taj posao dobiti.

U međuvremenu sam preko interneta naručio veliku hrpu testova. To me košta 50 dolara ali ja se moram dobro pripremiti. Što se tiče matematike, pronašao sam logaritamske tablice iz glinske gimnazije pa sam zaključio da je to za mene prejednostavno. Onda sam na tavanu pronašao i matematički priručnik – Bronstein koji sam koristio na školovanju u Zagrebu, pa sam se malo natezao s algebrom. Na kraju sam još rješavao matematičke zadatke iz neke holandske zbirke zadataka koje sam koristio na univerzitetu u Amsterdamu. Došao sam do zaključka da sam prije 40 godina dobro znao matematiku ali da sam ipak malo ishlapio. Da li će sve to biti dovoljno za Amerikance? Kao prije četrdesetak godina, potrošio sam petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak u pripremama za test u utorak. U tim danima mi se javio moj stari san. Kad sam studirao, onda sam u vrijeme ispita sanjao jedan te isti san koji se može opisati kao: idem na ispit, a nisam dovoljno učio. Taj san sam sanjao na studiju u Zagrebu, pa onda kasnije u Amsterdamu, a još kasnije sam to stalno sanjao kad su moji sinovi studirali i išli na ispite. Već 10 godina sam na taj san skroz zaboravio. Sad se vratio prije tjedan dana kad sam se pripremao za ispit. Ipak je frka jer se radi o poslu iz snova, a pun sam adrenalina i želje da pobijedim. Zato me opet muči svake noći. Na kraju krajeva, poslije ispita i 3 dana čekanja, rekli su mi da sam špic-kandidat za posao. Švabe to tako zovu “špic-kandidat”. Ameri kažu “top candidate”.

Još jedan razgovor s personalnim managerom i s Vice Presidentom i gotovo. Kad se to sve prođe, dolazi mail sa ugovorom. Onda ga treba isprintati i potpisati, pa skenirati i poslati natrag. Nakon toga dolazi odgovor: Čestitamo!

I tako sam se ponovo dočepao posla. Još dva tjedna i počinje ono: baraka – rudnik. Jedino što je u mom slučaju spavaća soba – tavan. Na tavanu sam si uredio ured jer ću raditi kod kuće. Sve je High-Tech. Ovo je isto tako stara firma kao moja zrakoplovna kompanija. Ja izgleda imam Afinitet za stare stvari. Urarska radnja u Glini – 100 godina, zrakoplovna firma KLM 101 godina, SAE – moja nova firma 115 godina.

Drugi put ću  vam napisati nešto o povijesti moje nove firme.

 

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here