Autor: Marjan Gašljević

Nemio, ružan i opasan događaj na Markovu trgu prije tjedan dana pokrenuo je u Hrvatskoj pravi val govora netolerancije. Partizani i ustaše očito su potrošen materijal s kojim bi se prikrivale mnogobrojne nepodopštine raznih hrvatskih dugoprstića u njihovom ataku na hrvatsko dobro. Oružani akt mladića spram simbola Države odjednom su se uprli svi tumačiti. Najprije i najglasnije se krenulo s posljedicom u kojoj je teško ranjen policajac koji je radio svoj posao. Do danas se je malo ili nimalo bavilo uzrokom počinjenja nedjela, a da bi se sagledala sveukupnost događaja nužno je analizirati od strane stručnjaka sve aspekte nemilog događaja. Na žalost nitko se, bar javno, nije ozbiljno primio tog posla već se, kako je vrijeme proticalo, sve više bacalo blatom što je dovelo do podjele hrvatske javnosti.

Danas, eto, neki medij postavlja pitanje čitateljima da glasuju da li im je „bolji“ u tom prepucavanju Plenković ili Milanović.

U svakom slučaju iz vidokruga javnosti nestao je Kovačević sa svojim torbarima. Nestale su i mnoge druge priče koje govore o hrvatskim dugoprstićima koji otimaju hrvatska dobra.

Policija, uvjeren sam, strpljivo i stručno slaže mozaik o tom događaju ali samo kao posljedicom. Drugo i nije njihov posao. Opasno je i čudno da im se po Premijeru odjednom natura obaveza da spriječavaju govor mržnje ali, čini mi se, samo oko ovog događaja. Pitam se gdje je i koja je granica govora mržnje? Da li je to izražavanje sumnje u Premijerove zaključke da je događaj bio namjenjen njemu ili je to možda njegova priča u kojoj uporno svoje političke protivnike naziva pogrdnim imenima klauna, patuljaka i da ne spominjem ostala. Predsjednik mu uzvraća provjerenim epitetom „narikače“ i sve to, kao izgleda simpatično. Meni je to jadno. Očajno. Posebno kad na njihovom tragu kao eho priče prodaju i njihovi najbliži suradnici listom visoku državni dužnosnici.

Građani se, naravno, povode za njihovim govorom ovisno o svojim ideološko-političkim sklonostima i nazorima. I onda kada neki građanin ponovi što je izgovorio njegov miljenik onda je to govor mržnje i podliježe progonu. Građani se samo povode za svojim političkim liderima koje su sami izabrali koji su se, u ovom slučaju, pogubili. Zaboravili su što su govorili i činili do samo prije nekoliko dana ili mjeseci.

Svu surovost politike možemo vidjeti u činjenica da su dojučerašnji miljenici od čijih je ruku ovisila vlast odjednom postali klauni, patuljci i što sve još ne uz bahate opaske „nikada više Vi vlasti vidjeti nećete“. Meni to blago tukne na prijetnju.

Milanović, na njegovu veliku sreću, nema nikakvih izvršnih ovlasti što ga, sigurno, ne oslobađa odgovornosti za izgovoreno, a izgovorio je, bome, svašta.

U stvari obojica su, po mom viđenju, odavno zaradili da im policajci zakucaju na vrata a istražitelj priupita: „Momak, što to Ti pričaš?“ Nisu oni, naime, lokalni pijanci koji u nekoj smrdljivoj birtiji neke pripizdine „vedre“ državnu politiku na svoj „hik“ način. Na žalost neki od tih, ako ga slučajno čuje lokalna „direktiva“, završiti će kod „pritvorskog nadzornika“. Taj tretman, pak, provjereno djeluje na triježnjenje pijanaca ali ne i budala.

I opet će, na žalost, ovih oko milijun Hrvata pohrliti glasovati i zaokružiti ili jednog ili drugog ne misleći da su im oni zaslužni za život oko granice siromaštva.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here