Izložba ‘Refleksije’ u Galeriji Krsto Hegedušić i predstava ‘Sakrij se negdje daleko. Do smrti.’ u produkciji umjetničke organizacije Arterarij

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Skoro sam zaboravila koliko je podrum galerije Hegedušić sjajan prostor za najrazličitije umjetničke akcije. Ugodno sam se iznenadila kad me je moja učenica Hana Gregurinčić pozvala da s razredom pogledamo izložbu Refleksije u kojoj i ona sudjeluje. Gladni događanja uputili smo se u Galeriju.

Podijeljeni u dvije grupe, kako bismo mogli održavati preporučeni razmak, pogledali smo izložbu i prateći film koji je osmišljen na radionici u suradnji s lokalnim stanovništvom. I postav izložbe i kasnija predstava temelje se na diskriminaciji kao opreci uključivosti i toleranciji. Danas se pojam inkluzije svodi  na teoretsko određenje u praksi teško ostvarivo. To je prostor istraživanja  izložbe i predstave umjetničke organizacije Arterarij i njenog voditelja Romana Nikolića. Posebno mi je znakovito kadriranje unutar kojeg se likovi okreću ispadajući iz okvira koji je stalno nametnuta granica kako u filmu tako i u životu. Prijeći je, znači izložiti se, djelovati, biti. Radionica otvara umjetnički prostor i to je polje akcije koju treba podržati.

Teško je izgraditi identitet u našem društvu nasilja i netolerancije. Sraz profesionalnih glumaca i naturšćika daje dobar rezultat koji je pojačan izmještanjem kazališta u ovom slučaju u galeriju (jednom je to privatni stan, a drugi put Tehnički muzej). 20-ak gledatelja čini ovu predstavu komornom, a mjesto izvedbe također je izlazak izvan okvira, koji svima skupa daje mogućnost izazivanja promjena u društvu. Koristeći „fizički teatar, fragmentarnu dramaturgiju i reduciranu količinu replika“ redatelj C. Jalžečić i dramaturginja D. Šušak uspjeli su prikazati iščašenost svijeta „u kojem se događaju ubojstva zbog broja lajkova i u kojem se snimaju vlastita samoubojstva“ (A. Badurina), u kojem su sintagme vrijeđanja opće prihvaćene, a ignoriranjem ih dopuštamo.

Marija Šegvić i Paško Vukasović su izvrsno pokazali verbalnu i fizičku agresiju koristeći samo svoje glasove, pokrete i pripovijedanje (kao strojevi koji kontroliraju naše identitete ili izbezumljeni autori poruka mržnje) i osvijestili nam istinu da govoru mržnje nedostaje društvena pozornost. Lažni profili glumaca uvukli su ih u polje virtualne mržnje, što je dokazom da nasilje ne treba stvarni povod budući smo svi moguća meta. Potresno je njihovo obraćanje kao građana koje je istraživanje nasilja promijenilo, jer govor mržnje totalno iscrpljuje osobu. Djelovati trebaju kako institucije tako i građani. N. Govedić veli da živimo u vrijednosno opustošenoj zajednici pa će mjesta za ovakve akcije nesumnjivo još biti.

Pohvala Galeriji koja se konačno otvorila za ovakve projekte vrijedne pažnje u kojima sudjeluje i lokalna zajednica. Nadam se da će se takva praksa nastaviti na zadovoljstvo institucije i građana.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here