Mala priča iz Male Soline

Autor: Marjan Gašljević

Uvijek s radošću dolazim i svoj Viduševac posebno kada, a to je skoro uvijek, moji mali unuci odluče ići sa mnom. Znaju oni da će im dan biti ispunjen doživljajima koji se sastoje od novih vidika i potpune „predaje“ slobodnom trčanju, skakanju, penjanju, dovikivanju i istraživanju. Obično redovito taj dan, posebno ako nas posluži lijepo vrijeme, iskoristimo za obilazak šireg područja Viduševca. Bolje kazano župe Viduševac i njezinih sela, zaseoka i naselja. Sretna je okolnost što tamošnji putovi, ceste, staze i puteljci nemaju skoro nikakva prometa pa oni mogu bezbrižno pedalirati na svojim biciklićima a ja za njima glavinjam, pukćem i dahćem. Za mene je sretna okolnost i što malo – malo oni zastanu da bi „upili“ utiske nekog novog vidika. Na neka udaljenija mjesta odvezemo se automobilom a onda istražujemo pješaćeći. Za njih a i za mene bilo je pravo otkriće jedan odlazak do sela Mala Solina.

Naučen da većina sela župe Viduševac i okolnih župa više ne postoje ili goovo ne postoje želja me je povukla otići i vidjeti Malu Solinu za koju me veže puno uspomena iz mladosti.

U kanonskoj vizitaciji župe Viduševac 1733. godine spominje se Solina Minor (Mala Solina) s 15 kuća s zaseocima Gločevo, Rožićevo, Šimćevo, Malyevchevo koja su, poslije, postala sastavnice Sela. Do 1789. godine Mala Solina je bila sastavnice župe Viduševac da bi tada dodijeljena novoosnovanoj župi u Gornjim Jamama s župnom kapelom Ranjenog Isusa. !830. godine sagrađena je u Maloj Solini župna crkva Posevećena Ranjenom Isusuna mjestu do tada male, drvene kapele. Još gotovo pola stoljeća župa je nosila ime Jame a onda je promjenjena u župu Mala Solina u kojoj je proštenje 6. kolovoza na Preobraženje Gospodinovo.

  1. godine 13. obiteljskih zajednica bilo je obveznicima davanja lukna a selo je „naraslo“ do 119 poljoprivrednih gospodarstava na početku Domovinskog rata koja su u potpunosti uništena.

U Malu Solinu sam dolazio, prvo, kao ministrant viduševačkog župnika blagopokojnog monsinjora Vjekoslava Marića a poslije i vlč. Stjepana Šustića jer u to vrijeme župa Mala Solina nije imala župnika pa je s njom upravljao viduševački župnik. Svaki odlazak u Malu Solinu bila je prava mala avantura među nove, nepoznate ljude ali i salabo poznatim putovima.  1976. godine župu Mala Solina preuzeo je viduševački mladomisnik Andrija Šantek. Andrija je bio nešto malo stariji od mene i ostatlih vršnjaka iz ministarskog zbora i na neki je način bio naš mentor. Iskreno kazano, više nas je učio sudjelujući s nama različitim nepodopštinama ali i drugim vrijednostima kršćanskog života. Andrija, kao sjemeništarac, vodio bi nas u Zagreb na kazališne predstave posebno predstve u sklopu sjemeništa ali i na koncerte tada vrlo popularnog VIS sastava „Žeteoci“ zagrebačkog sjemeništa. Išli bi rano ujutro vlakom a vraćali se kasno navečer. Nekako mi je, od nepodopština, ostala u sjećanju prva prava cigareta koju sam izdimio u vlaku. Sjeća li se tko bijele kutije „Ambasadora“?

Danas je i crkva i župni dvor u ruševinama. Na crkvi je započeto nešto oko obnove što nudi nadu da će i biti obnovljena. Nadu nudi i činjenica uredno pokošenog okoliša očišćenog od svakog raslinja ali i, nedaleko od crkve, prelijep drveni vidikovac s kojeg puca prelijep pogled a koji je posebno privukao moje malce pa sada skoro svaki odlazak u Viduševac mora prolaziti kroz Malu Solinu i pogled s vidikovca.

Naravno, svaki ovaj odlazak ima i svoju priču. Meni, pak, navru uspomene ali uvijek i velik upit koji izazove pogled na raspelo Ranjenog (Trpećeg) Isusa na unutrašnjem zidu crkvene lađe izbušenom bezbrojnim mecima nekih novovijekih barbara. Koliko i koga sve mora trpjeti, trpeći za nas i radi nas?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here