Što se zbilja događa u Hrvatskoj?

Autor: Marjan Gašljević

„Ko laže za sebe, lagaće i protiv sebe“- Nepoznati autor

U ovih samo nepuna dva prethodna mjeseca Hrvatska, valjda, nikada nije bila pretrpanija događajima. Poslije dvojbenog i, nekako, na silu proguranog ljeta buknule su „teške“ korupcijske afere u kojima je bar dio meinstreem sudionika završio u zatvoru. Afere i događanja su sustizale jedna drugu tolikom brzinom da su u samo nekoliko dana zaboravljane one prethodne. Razbuktala se u to vrijeme i korona epidemija pa su svakodnevna i cjelodnevna „plašenja“ populacije zasjenila i najjače lopovluke. Da bi sve to izgledalo konfuznije u jednom trenutku vodeći ljudi Hrvatske počeli su se prepucavati kroz medije iznoseći razne laži i poluistine jednog o drugom. I najrevnijim pratiteljima hrvatske društvene scene sve to je bilo „nepratljivo“ uz veliko pitanje: „Što nam to rade?“ Pitanje radikalizacije društva kao jedno od ključnih događanja u javnost je postavio ružni akt mladića koji je zapucao na službujuće policajce i najviše državne institucije. Da li je to bio trenutak radikalizacije društva ili je samo na vidjelo izašao taj problem koji puzajuće tinja godinama? Trebamo li se baviti uzrokom a ne posljedicama siguran je putokaz u kojem nema previše mjesta za paušalnu ali radikalnu penalizaciju svega i svačega?

Da li je u Hrvatskoj zbilja na djelu „hibridni rat“?

Hibridni rat je, najkraće rečeno, ratovanje bez oružja koje obično započinje utjecajem na medije, njihovo preuzimanje te njihovo korištenje kako bi se utjecalo na svijest građana. Vrlo je teško dati pravu definiciju hibridnog rata jer je on multidimenzionalan i sa širokom lepezom adaptirajućih aktivnosti koje kreatori tog tipa ratovanja prilagođavaju situaciji te svoju djelatnost, između ostalog, usmjeravaju na stvaranje gospodarskih pritisaka, ratovanje informacijama te širenje klasične propagande kojom unose defetizam, dezorijentaciju, nesigurnost i strah.

Da se propagandnom i manipuliranjem javnošću može progurati svaka politička i druga namjera i svaka radikalna ideja, poznato je svima onima koji više i pažljivije prate društeveno-političku zbilju. Ali da sve to nije slučajno, već da sve je to manipuliranje planski pripremljeno i da sve to ima metodu i sustav, uočio je američki sociolog Joseph P. Overton.

On je promatranjem medija i javnosti došao do zaključka, da za svaku ideju, za svaki problem u društvu, postoji jedan takozvani prozor mogućnosti, odnosno prozor prilika. Unutar tog prozora, postoji opcija, diskutirati o jednoj ideji, tu ideju javno podržati, forsirati i na koncu pokušati, tu ideju statuirati u obliku zakona i legalizirati je. Ta metoda planske javne manipulacije ljudi, nazvana je po njemu “Overtonov prozor“.

Tu se ne radi o takozvanom pranju mozga, već o jednoj finoj tehnici manipulacije, koja je učinkovita, jer se sprovodi sustavno i subtilno, tako da žrtva (dakle stanovništvo i javnost), uopće ne primjećuju da ih se manipulira. Metoda “Overtonovog prozora” sastoji se od 6 postepenih točaka, odnosno koraka koji vode ka željenom cilju neku ekstremnu ideju progurati kao normalnu i pokušati je legalizirati:

1) nezamislivo → 2) radikalno →3) moguće → 4) racionalno → 5) popularno → 6) politika)

Jedan od najpoznatijih živućih znanstvenika Noam Chomsky kroz svoja djela uvijek je nastojao nazvati stvari pravim imenima te raskrinkati društvene nepravilnosti. Stoga je opisao deset strategija kojima mediji, katkada u kooperaciji s politikom nastoje izmanipulirati ljude.

  1. PREUSMJERAVANJE PAŽNJE

Ključni element društvene kontrole je strategija distrakcije ili ometanja koja će odvratiti pažnju javnosti od važnih pitanja i promjena o kojima odlučuje politička i ekonomska elita, kroz tehniku kontinuiraih ometanja plasiranjem beznačajnih informacija. Strategija distrakcije je vrlo bitna i za sprječavanje javnog interesa za osnovna saznanja iz znanosti, ekonomije, psihologije, neurobiologije i kibernetike.

  1. STVORITI PROBLEME PA PONUDITI RJEŠENJE

Metoda se naziva i “problem-reakcija-rješenje.” Ova metoda stvara problem, “situaciju” koja izaziva reakcije u javnosti, nakon čega se nude rješenja kojima bi se, u normalnim okolnostima, javnost protivila.

Na primjer: Pustiti da se razvije i pojača urbano nasilje ili dogovoriti krvave napade kako bi javnost sama zatražila nove sigurnosne zakone i pravila, iako na štetu osobne slobode. Ili: stvoriti ekonomsku krizu, te prihvatiti recesiju kao nužno zlo i na kraju smanjiti socijalna prava i reducirati javne službe.

3, STRATEGIJA POSTUPNOSTI PROMJENA

Natjerati javnost da prihvati neprihvatljivo, tj. primijeniti postupno prihvaćanje promjena, na kapaljku, korak po korak.

  1. STRATEGIJA ODLAGANJA

Još jedan način za pripremanje javnosti na nepopularne promjene je, da ih se najavljuje dosta ranije, unaprijed. Isto tako treba ih predstaviti kao “bolne i nužne”, kako bi se zadobila suglasnost javnosti za buduće promjene. Ljudi tako ne osjete odjednom svu težinu promjena, jer se prethodno privikavaju na samu ideje o promjeni. Osim toga i “zajednička nada u bolju budućnost” olakšava njihovo prihvaćanje.

  1. UPOTREBA DEČJEG JEZIKA

Većina reklama usmerenih na širu javnost koristi govor, argumente, likove i naročito dečije intonacije, kao da se obraćaju maloj deci ili mentalno nedovoljno razvijenm osobama. Što više žele zabluditi gledaoce, to više primenjuju infantilne tonove. Kada se odraslima obraća kao da se obraćate djeci, postižemo dva korisna učinka: javnost potiskuje svoju kritičku svijest i poruka ima snažnije djelovanje na ljude.

  1. KORIŠTENJE EMOCIJA

Zloupotreba emocija je klasična tehnika koja se koristi za izazivanju kratkog spoja u procesu razumnog prosuđivanja. Kritičku svijest zamjenjuju emotivni impulsi (bijes, strah, itd.)

  1. DRŽATI JAVNOST U NEZNANJU I PROSJEČNOSTI

Učiniti javnost nesposobnom da razumije tehnologije i metode koje se koriste za njihovu kontrolu i porobljavanje. Kvaliteta obrazovanja nižih društvenih slojeva treba biti što slabija ili ispod prosjeka, da bi ponor između obrazovanja viših i nižih slojeva ostao nepremostiv.

  1. OHRABRIVANJE JAVNOSTI DA BUDE ZADOVOLJNA SVOJOM PROSJEČNOŠĆU

Promocija stava u javnosti da je moderno i poželjno biti glup, vulgaran i neobrazovan.

  1. STVARANJE OSJEĆAJA KRIVNJE

Usmjeravati pojedinca da vjeruje kako je on jedini krivac za vlastitu nesreću, zbog neuspjeha svoje inteligencije, svoje nesposobnosti ili nedovoljnog truda. Dakle, umjesto pobune protiv ekonomskog sustava, pojedac ne djeluje jer samog sebe krivi za neuspjehe, što dovodi do depresivnih stanja kojem je jedina uloga sprečavanje akcije.

  1. UPOZNATI POJEDINCA BOLJE NEGO ŠTO ON POZNAJE SAMOGA SEBE

Brz razvoj znanosti u posljednjih 50 godina stvorio je veći jaz između znanja koje poseduje prosječan čovjek i znanja koje posjeduju i koriste vladajuće elite.

Sustav je u mogućnosti bolje razumjeti običnog čovjeka nego što on poznaje samoga sebe. To znači da, u većini slučajeva, susutav poseduje više kontrole i ima veću moć nad pojedincem nego što pojedinac ima nad samim sobom.

U kojem smjeru, zbilja, idemo?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here