Svi sveti, Dušni dan: Smrt, sjećanje, ljudsko tijelo, duša, zagrobni život, vjerovanja, religije, mitovi, mišljenja !?

Priredio Antun Petračić

Svi sveti, Sisvete, Sisveti … katolički je blagdan kojim se 1. studenoga slave svi sveci, oni kanonizirani i oni koji to još nisu. A 2. studenoga je pak Dušni dan, spomen na sve vjerne mrtve.

Upravo smo pred ova dva dana u kojima  se, i na same blagdane,  obilaze groblja, grobovi i vječna počivališta najmilijih, uz  čišćenja i uređenja mjesta, stavljanje cvijeća i paljenje svijeća.  Moli se za spokoj i mir pokojnika, pribiva svetim misama.

Sjećamo se   onih kojih više nema, a i nama živima – tamo je put.  Odlazak smrću zauvijek s ovoga svijeta, bez razlike kako nastao – prirodnim starenjem, bolestima,  ratovima, nesrećama – neminovni je bitak svakog čovjeka i općenito živog bića. Što se, uistinu, događa s ljudskim tijelom kada srce prestane kucati, kamo idemo poslije smrti, kakvi su mitovi i vjerovanja,  što propovijedaju  religije i drže sustavi?

TIJELO NAKON SMRTI: Ako se ne koriste tehnike očuvanja, poput balzamiranja ili mumifikacije, tijelo se lagano počinje raspadati čim srce prestane kucati. Počinje sitno, na razini stanica, koje počnu odumirati, a zatim pospješuju bakterije, pa čak i samo tijelo počinje probavljati vlastite  organe i tkivo.

U sekundama nakon što srce prestane kucati, moždana aktivnost naglo skoči, a zatim prestane. Tjelesna temperatura pada za oko 0,88°C svaki sat, dok ne dođe do sobne temperature.

Zbog nedostatka kisika nakon nekoliko minuta počinje odumiranje stanica, počnu se raspadati, čime nastaje  proces truljenja. Oko sat vremena nakon smrti nakupi se dovoljno kalcija u mišićima da ih ukruti. Mrtvačka ukočenost traje oko 36 sati.

Nakon što se mišići ponovo opuste, ispustite iz sebe sav preostali urin i fekalije. Gravitacija vuče krv prema dolje, zbog čega koža postaje blijeda s crvenkastim pjegama. Koža se skuplja i suši, pa nokti djeluju kao da su narasli.

Nakon nekoliko dana iz raspadajućeg tijela širi se nepodnošljiv smrad jer se oslobađaju kemikalije kao što su putrescin i kadaverin.

Po tijelu se mjestimično javlja zelenilo jer unutarnji organi počinju sami sebe probavljati, obično uz pomoć bakterija. Nakon tjedan dana bube su  već dobro izjele. Crvi mogu probaviti 60% tijela u tjedan dana.

Počinje ispadanje kose. Truplo postaje ljubičasto, a zatim crno, jer bakterije nastavljaju probavljati tijelo. Ako je ono na 10°C trebat će oko četiri mjeseca da se raspadne sve meko tkivo i ostane samo kostur.

 

VJEROVANJA: Različite religije, mitologije i sustavi vjerovanja imaju i različito mišljenje o tome što se događa poslije smrti. Ovdje je sažeto i posloženo abecednim redom.

ATEIZAM: S obzirom da se s „one strane“ još nitko nije vratio da ispriča svoja iskustva i da za život poslije smrti nema baš nikakvih dokaza, ateisti ne vjeruju u zagrobni život. Oni se usredotočuju na ovaj zemaljski život, a poslije smrti na neki način i dalje „žive“ kroz svoja djela i u sjećanjima svojih najmilijih. Također, tijelo se nakon raspadanja ponovno uključuje u prirodne procese i svi atomi koji su tvorili neko tijelo postaju djelom nekog drugog organizma: drveta, kukca, ptice. Tako se može reći da je život sam po sebi vječan, iako pojedine jedinke imaju ograničeno vrijeme na zemlji.

BUDIZAM: Budisti o smrti imaju slično mišljenje kao i hinduisti čije je vjerovanje Buddha uključio u novu religiju koju je osnovao. U osnovi toga vjerovanja je reinkarnacija, tj. ponovno rođenje u nekom drugom tijelu. No, za razliku od hinduista, budisti ne vjeruju u vječnu dušu, već u svojevrsni skup navika, sjećanja i želja koji će se reinkarnirati u nekom novom tijelu. Život u tjelesnom tijelu i za hinduiste i za budiste je zapravo negativan jer je tijelo izvor svih želja i žudnji od kojih se valja osloboditi, odnosno postići nirvanu. Kad se čovjek uspije osloboditi svih žudnji, ali i svih spona koje ga vežu za prošle živote te kada ne preostane više ništa za daljne reinkarniranje,  čovjek će napokon postići potpuno oslobođenje.

EGIPATSKA MITOLOGIJA: Stari su Egipćani vjerovali u život poslije smrti, a to vjerovanje potječe iz priče o Izidi i Ozirisu koji su vladali Egiptom u samom njegovom početku. Njihov brat Set bio je ljubomoran na njih pa je skovao urotu u kojoj je Ozirisa pretvorio u krokodila ili u vodenog konja. Set je potom ubio Ozirisa i to je bio početak smrti kao takve. Oziris je postao vladar carstva mrtvih, a kad bi čovjek umro, njegova bi duša odlazila u podzemni svijet Duat gdje bi mu bilo suđeno. Duši bi se grijesi vagali i bila bi joj postavljena mnoga pitanja na koja je morala odgovoriti. Ako bi duša prošla na testu, mogla se čak pridružiti bogu sunca Ra u njegovim nebeskim kolima kojima bi svakoga dana prolazio nebeskim svodom donoseći ljudima toplinu i svjetlost. Jedan od uvjeta za sretan zagrobni život bilo je i mumuficiranje tijela, pri čemu su se unutarnji organi polagali u zasebne posude s poklopcima u obliku određenih životinja jer se egipatska mitologija zasniva na totemizmu, odnosno vjerovanju u svete životinje.

GRČKA MITOLOGIJA: U vjerovanjima starih Grka, čovjeka poslije smrti nije čekala niti nagrada niti kazna, već otužno, vječno bivanje u zagrobnom svijetu, lišeno sreće, mržnje i ikakvih osjećaja. Prema grčkoj mitologiji vrhovni bog neba Zeus imao je dva brata: Posejdona, boga mora i Hada, boga podzemlja. Had je sa ženom Perzefonom vladao podzemljem koje je od vanjskog svijeta bilo odijeljeno rijekom mržnje, zvanom Stiks. U Hadu je bilo još nekoliko rijeka koje je valjalo prijeći: Aheront je bila rijeka boli, Kokit rijeka jadikovanja, Flegeton rijeka vatre, Leta rijeka zaborava, Mnemozina rijeka sjećanja i Eridan rijeka hladnoć. Na drugu obalu rijeke Aheront, duše je prevozio lađar Haron, a da bi mrtva duša doista stigla na drugu stranu, stari Grci su ispod pokojnikovog jezika ili na kapke  stavljali zlatnike kao plaću lađaru.

HINDUIZAM: U hinduizmu, baš kao i u budizmu koji je iz njega nastao, vjeruje se u reinkarnaciju, tj. u ponovno rođenje u nekom drugom obličju. Duša je za hinduiste dio „jive“, odnosno „prolaznog ja“. Smrt za hinduiste nije definitivni kraj, već prirodni proces tijekom kojeg se “jiva” oporavlja i u novom obliku vraća natrag na zemlju. Hinduisti spaljuju svoje mrtve što predstavlja proces pročišćenja, a pepeo se zajedno s cvjetovima nevena ritualno posipa po rijeci Ganges, što će duši omogućiti nastavak života. Ipak, spaljivanja su pošteđena mala neokaljana djeca, invalidi jer ionako pate i jogiji koji već žive pročišćeno. Također, ne spaljuju se ni oni koji su umrli od ugriza zmije kobre jer je to sveta životinja. Iako hinduizam poštuje žene, smatra ih inferiornima muškarcima. Takvo je stav iznjedrio i strašan običaj „sati“, danas srećom zabranjen, da se i udovicu živu spali na lomači zajedno s tijelom njezinog supruga kako bi se osigurao spas objema dušama.

ISLAM: baš kao i ostale dvije velike monoteističke religije, kršćanstvo i judaizam, vjeruje u zagrobni život u kojem će dobri biti nagrađeni, a zli kažnjeni. Muslimani također vjeruju da će doći dan velikog suda kad će Alah odrediti tko je zaslužio ići u raj, a tko u pakao. Taj dan se još naziva Dan ustajanja, buđenja ili podijele. Uskrsnuće će po vjerovanju Muslimana biti i tjelesno jer će Alah obnoviti tijela koja su istrulila, te ih, već prema zasluzi, poslati u raj ili pakao i to preko mosta čiji će prelazak pokazati kakav je netko bio za života: prelazeći most nečija će zla djela na vagi zvanoj „mizan“ pretegnuti i ta će se osoba strovaliti u pakao, dok će osoba koju krase dobra djela nastaviti put prema raju. Dvije su kategorije izdvojene iz ovog pravila: ratnici koji su umrli u ime Alaha izravno su zaslužili svoje mjesto u raju, dok je mjesto u paklu automatski osigurano za sve neprijatelje Islama. Muslimani vjeruju i da svaki čovjek prilikom rođenja dobije „meleka“, svojevrsnog anđela smrti koji će u smrtnom času doći po njegovu dušu.

JUDAIZAM je najstarija od tri velike monoteističke religije. Zanimljivo je da židovska religijska literatura ne govori baš puno o smrti i o tome što se događa s tijelom nakon fizičke smrti. U Tori nema dijelova koji govore o uskrsnuću, pa se to smatra utjecajem iz kršćanstva. No, ideja o životu nakon smrti prisutna je u judaizma već više tisuća godina, a glavna joj je karakteristika ponovno ujedinjenje s precima. Židovstvo se u odnosu na kršćanstvo i islam znatno manje usredotočuje na ono što dolazi nakon smrti i više pažnje posvećuje životu na zemlji tijekom kojega je svaki čovjek dužan poštovati božje zakone. Za razliku od ostalih religija, židovstvo smatra da će podvrgavanje božjim zakonima donijeti spasenje svima, neovisno o tome kojem narodu i vjeri pripadaju. Također, judaizam smatra blagoslovom dug i ispunjen život, nakon kojeg dolazi smrt kao prirodni proces.

KRŠĆANSTVO: Ovi pripadnici vjeruju u život poslije smrti, a kakav će on biti ovisi o tome kakvi ste bili za vrijeme zemaljskog života. Prema kršćanskom vjerovanju, poslije smrti duša napušta tijelo i, prema zaslugama, odlazi u raj ili pakao. U raju dobrog čovjeka očekuje vječna milost i uživanje u društvu Boga, a u paklu vječna muka i patnja u društvu Sotone. Svatko može zaslužiti ulazak u raj, bez obzira na grijeh koji je počinio, ako se prije smrti iskreno pokaje. No, ako netko umre a da se nije pokajao, čeka ga pakao. Donedavno je postojalo i vjerovanje u čistilište kao mjesto gdje odlaze nekrštena djeca i one duše koje se prije smrti nisu pokajale, ako njihov grijeh nije prevelik. Tamo čekaju pročišćenje, nakon kojeg su spremne za ulazak u raj. Ali, vjerovanje u čistilište je napušteno 2006. odlukom pape Benedikta XVI.

RIMSKA MITOLOGIJA gotovo u potpunosti preuzeta je od Grčke, pa su i vjerovanja o zagrobnom životu vrlo slična. Baš poput grčke, i rimska je religija bila politeistička, a svaki grčki bog imao je svog rimskog pandana. Vrhovni je bog u Rimu bio Jupiter, također bog oluja, groma, munje, ali i svjetla. Njegov brat zadužen za podmorje bio je Neptun, a onaj koji gospodari podzemljem zvao se Pluton. Njegova žena bila je Prozerpina, a Pluton ju je, baš kao i u grčkoj mitologiji, oteo i odveo sa sobom u podzemni svijet. Pogrebni običaji staroga Rima nalagali su da svatko tko naiđe na mrtvo tijelo (a tada to nije bio rijedak slučaj), mora po pokojniku posipati šaku zemlje. To se činilo kako bi se umilostivila pokojnikova duša, koja bi se, ako ne bi bila adekvatno ispraćena na drugi svijet, vraćala i progonila žive. I u starom Rimu uz pokojnika bi se ostavljao novac kojim bi se plaćala cestarina za onaj svijet.

SLAVENSKA MITOLOGIJA: Zbog nepostojanja pisanih izvora, o slavenskim se vjerovanjima ne zna puno, iako su neki elementi sačuvani u tradiciji koja je vidljiva dobrim dijelom i danas. Za svaki dio svakodnevnog života postojalo je mjerodavno božanstvo pa je tako vrhovni bog bio Svarog ili Perun, Boginja smrti bila je Morana, što je vjerojatno povezano s praindijskom riječi „mara“ što znači „umrijeti“. Morana je bila boginja smrti, ali i zime, kiše, hladnoće i leda, a stari su Slaveni vjerovali da je kriva za sve vremenske nepogode, ali i za smrt ljudi, žvotinja i biljaka. Postoje različita vjerovanja u to kako je Morana izgledala: i dok su je jedni zamišljali kao lijepu, mladu djevojku, bijele puti, crne kose i s kandžama na rukama, drugi su je zamišljali kao staru, ružnu babu zvanu još i Baba Jaga (poznata i pod imenom Baba Roga ili Baba Zima). Morana se vozila u ljusci od jajeta ili letjela na metli, što je prijevozno sredstvo kasnije vezano uz vještice. U prošlosti je postojao običaj spaljivanja Morane, što je bio znak da se zima bliži svome kraju. Taj se običaj u nekim krajevima zadržao do danas. Također, s time su povezani i običaji maškaranja kako bi se otjerala zima. Inače, stari su Slaveni svoje mrtve štovali kao svojevrsna božanstva, a taj je običaj donekle sličan onome američkih Indijanaca. Vjerovali su da pokojnikova duša prelazi u Drugi svijet, koji se nalazio s druge strane Velikog mora, a vladar mu je Veliki Duh, Manitou.

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here