Mrva jeseni

Autor: Marjan Gašljević
Promatramo, Luce, Matko i ja, strpljivu vranu kako pokušava razbiti orah. Uzme ga kljunom, uzleti pa ga ispusti na asfaltno parkiralište. Ništa. Orah ostaje čitav. Drugu uzlet je nešto viši. Opet ništa. Lucu sam u zadnji čas spriječio da iskoči iz naše „zasjede“ i nogom razbije orah. Matko sasvim ozbiljno pita: „Deda, zašto vrana jednostavno ne skoči nogama na orah?“ Treći je uzlet za vranu bio uspješan.
Jesen je. Zaozbiljno je okupirala naš okoliš. Još uvijek je toplo. Nije nas ošinula onako kako nekada zna. Zavijajućim sjevercem koji raznosi otpalo lišće a trga preostalo na granama drveća. Teškim, tmastim oblacima iz kojih rominja dosadna, beskonačna kiša.
U vrtu dva ružina pupa prkose jeseni. Kao da razgovaraju dvije ljepotice u idiličnom sutonu u prkos škrbavom šipku srbiguzu kojeg je njegovo lišće već napustilo ostavivši samo prijeteći trn.
Sunce lagano klanja bojeći nebo posebnim bojama a pramenčići magle izdižu se nad livadama osušenih poljskih trava.
Jesen je, zbilja, tu. Kao šuljajuća mačka u nekom svom poslu. Lijepa na svoj način. I u vrtu, i u polju, i u šumi, i na rijeci. Uživajmo u njezinim bojama i potražimo njezine ljepote koju su uvijek tu često i na mjestima gdje ih ne bi očekivali.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here