U invalidskim kolicima oko Ciglarske grabe

Autor: Aleksandar Olujić

Oni lijepi, sunčani dani poslije Svih svetih naprosto su zvali van. Budući je uhvatiti još malo sunca, prije sivila kojim nas kasna jesen obično zaogrne, dobra ideja odlučili smo, supruga i ja, izaći na zrak po nekoj od sisačkih staza. Obično u takvim prilikama odemo na kupski nasip, odnosno uređenu šetnicu od Kupališta do „Novog mosta“, no ovaj put supruga je predložila da odemo na Ciglarsku grabu.

Uz Ciglarsku grabu mene vežu uspomene iz djetinjstva. Znali smo ići tamo oboružani ribičkim priborom, koji se najčešće sastojao od udice, strune, plutenog plovka i kakvog dužeg štapa te staklenke s mamcima, provodeći ljetne dane u pecanju i igri. Grabe mog djetinjstva odavno više nema. Izgradnja, najprije obilaznice a potom trgovačkog centra, izmijenila je krajolik. Nekoliko manjih bara je tada posve zatrpano, ali ona najveća je ostala. I njoj je prijetila sudbina manjih, naročito kada je poslije stečaja Herbosa, koji je vodu iz grabe koristio za svoje potrebe i stoga ju redovito dopunjavao vodom iz Save, razina vode u njoj toliko pala da je odlučeno grabu isušiti a ribu iz nje prebaciti drugdje, što se 2012. i dogodilo. No, priroda je odlučila drugačije od dvonožaca što misle da gospodare planetom i graba se ponovo napunila vodom a život vratio u nju. To je potaklo ideju o pretvaranju Ciglarske grabe u ono što je danas, mjesto predviđeno da ispuni rekreativne potrebe građana i ujedno mali prirodni rezervat usred grada.

Dakle, sjeli smo u automobil i odvezli se do sisačkog Bundeka, kako neki nazivaju Ciglarsku grabu. Vozilo parkiramo na mjestu označenom za invalide i vadimo invalidska kolica – moje „drugo prijevozno sredstvo“ kojim sam kanio napraviti krug po asfaltiranoj stazi oko jezerca. Meni je ovo prva posjeta Ciglarskoj grabi od njenog uređenja, pa znatiželjno razgledavam okolo tražeći istovremeno po parkiralištu rampu (prilaz) za kolica kojom bi se odvezao do staze što vodi oko nje, očekujući to kao nešto samo po sebi razumljivo na parkiralištu uređenom za posjetitelje s parkirališnim mjestima rezerviranim za invalide. No, umjesto prilaza nailazim samo na visoki rubni kamen (?!), nepremostivu prepreku za nekoga u invalidskim kolicima, te shvaćam kako s parkirališta do staze ne vodi nikakav put prilagođen invalidskim kolicima. Ogledajući se konačno spazim nekakvu stazu posutu tucanikom koja se od semafora na obilaznici spušta do staze oko jezerca. Da bi došao do nje moram se s parkirališta odvesti skoro na samu obilaznicu, te kod semafora popeti na nogostup i preko njegovog ruba spustiti se na stazu, pazeći pritom da se ne prevrnem skupa s kolicima. Supruga je sa mnom pa mi ona pomaže prilikom manevriranja preko rubnika kao i vožnje po posutoj stazi, koja je očito nekakvo ad hoc rješenje.

Jednom kad sam na asfaltiranoj stazi, naša „šetnja“ može započeti. Unatoč lijepom danu nema mnogo ljudi. Osim nas tu je par majki s djecom, pokoji ribič i nekolicina šetača. Staza oko bare dugačka je nekih 1000 metara i dosta je raznolika. Ne pruža se stalno tik uz vodu, već na dijelu uz Herbos prolazi među drvećem da bi izbila na livadicu na kojoj su postavljene sjenice sa stolovima i roštilji, a malo dalje je i skejt park te ribička kuća gdje doživljavam još jedno iznenađenje – ovaj puta ugodno. Naime, u kući je uređen javni WC u sklopu kojega se nalazi i WC za invalide a ne samo, kako je kod nas uobičajeno, standardni toaleti za osobe ženskog i muškog spola. Iako mi nije trebao, poučen onim na parkiralištu odlučio sam provjeriti kako izgleda iznutra. Sve je bilo čisto i uredno, prostora sukladno propisima unutra ima dovoljno za nesmetano okretanje kolica, ima dovoljno toalet papira kao i tekućeg sapuna i papirnatih ručnika. Svaka čast. Od ribarske kuće staza dalje vodi tik uz grabu na pristojnoj udaljenosti od obilaznice od koje ju štiti i drvored, smanjujući ujedno buku automobila. Uz obalu se sunčaju labudovi dok liske mirno plivaju okolo.

Ciglarska graba je lijepo mjesto za šetnju (pa i za kakav piknik) koje me je kao invalida iznenadilo dvaput. Jednom neugodno a jednom ugodno. Budući su u uređenje uložena znatna sredstva (oko 500.000 kn ako sam dobro informiran), a iz činjenice kako je napravljen i toalet primjeren za upotrebu osobama s invaliditetom vidi se da je netko vodio i o njima (nama) računa, to mi je još više neshvatljivo da nije napravljena rampa za invalide od parkirališta do šetnice oko grabe. Nisam stručnjak, ali vjerujem da izgradnja takve rampe u dužini od pet, šest metara sigurno ne bi koštala puno i radi nje ne bi bio probijen budžet namijenjen uređenju grabe. Pretpostavljam da se u ovom slučaju radi o propustu u projektu ili izvođenju radova. No, još nije kasno pa se to može naknadno ispraviti, tim prije što takva rampa (pristupna staza) može poslužiti i za dječja kolica kao i osobama smanjene pokretljivosti. Ja se toplo nadam da će netko u Gradu pročitati ovaj članak i poduzeti nešto u svezi toga.

Na kraju, u „Pravilniku o osiguranju pristupačnosti građevina osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti“ između ostalog stoji:

Čl. 1.

Ovim se Pravilnikom propisuju uvjeti i način osiguranja nesmetanog pristupa, kretanja, boravka i rada osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti (u daljnjem tekstu: pristupačnost) u građevinama javne i poslovne namjene te osiguranja jednostavne prilagodbe građevina stambene i stambeno-poslovne namjene (u daljnjem tekstu: prilagodba).

Čl. 4.

7. Pristupačnost jest rezultat primjene tehničkih rješenja u projektiranju i građenju građevina, kojima se osobama s invaliditetom i smanjene pokretljivosti osigurava nesmetan pristup, kretanje, boravak i rad u tim građevinama na jednakoj razini kao i ostalim osobama;

Čl. 5.

Obveze iz ovoga Pravilnika odnose se na građevine javne i poslovne namjene, te na građevine stambene i stambeno-poslovne namjene.

Građevine javne i poslovne namjene jesu:

11. građevine zabavne namjene: zabavni park; zoološki i botanički vrt i sl.

14. prostori i površine javne namjene: pješački trg, ulica, staza u parku, dječjem igralištu i na šetalištu; pothodnik, nathodnik i pješački most; ulični prijelaz i sl.

Čl. 38.

Parkirališno mjesto

Parkirališno mjesto mora biti smješteno najbliže pristupačnom ulazu u građevinu te mora omogućavati ispunjavanje sljedećih uvjeta, odnosno imati:

– izlaz s parkirališnog mjesta na nogostup osiguran ukošenim rubnjakom nagiba najviše 10%, širine najmanje 120 cm,

Kao invalid, susretao sam se i još se uvijek susrećem s daleko većim izazovima u svakodnevici od ovoga o kojem sam pisao. I ja sam se, poput drugih invalida, naučio nekako snalaziti i rješavati ih. Na kraju krajeva, ako ne ide drugačije uvijek se možete obratiti za pomoć ljudima oko sebe, pa i slučajnim prolaznicima. Ja sam siguran da bi, kada bi ih to zamolili, građani invalidu ne samo pomogli već bi ga skupa s kolicima odnijeli tamo gdje treba. No, tražiti pomoć građana zaista ne bi trebao biti pravilo već izuzetak, tim prije što postoje službe dužne time se baviti kao i zakoni i propisi koji se moraju poštovati.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here