Stvar navike, izgubljena godina i zidni sat

Nije da sam nesretan i uopće ne prigovaram ali bih s čitateljima podijelio moje iskustvo. To je kombinacija korone, rada kod kuće, raditi za Amerikance, i jeseni ove 2020-te godine. Sve je to povezano jedno s drugim. Jesen kao jesen. Svake godine je jesen. Ove godine ovdje s puno kiše. Tu se ne može ništa. Kažem, jesen ko jesen. Ostalo je nova stvar.  Korona vlada već dugo pa je to razlog da se radi od kuće.

U firmi baš i nisam imao posla pa sam se dosađivao i uživao u slobodnim danima. Malo sam čačkao po vrtu i pisao priče za PS-portal. Onda su mi ponudili da odem u penziju pa sam to i prihvatio. Već sam mislio da ću nekako progurati ta 22 mjeseca do penzije. Ali, vrag mi nije dao mira pa sam malo razglasio da prestajem raditi pa su mi Ameri ponudili posao. I ja pristanem. No najprije je trebalo proći na raznim testovima. Čak sam morao napraviti test iz matematike koji sam prošao. I onda je došao taj veliki dan da počnem raditi. Poslali su mi laptop i rekli da si mogu kupiti pametni telefon i printer.

I tako se ja prošli ponedjeljak probudim u 8 sati i odem na tavan u moju novu kancelariju. Pošto je 6 sati vremenske razlike, ispostavilo se da mi je najbolje početi raditi u 10 sati i prestati u 18. Nakon par dana sam se i na to naučio ali su me poslali na neki seminar.  To je seminar na internetu koji počinje u 9:30 u Americi. To je za nas u Europi 15:30 sati, a traje 5 sati. I tako svaki dan moram slušati priče na internetu do 21 sat. Cijeli tjedan. U stvari, nezgodno je raditi za Amerikance baš zbog toga što je takva razlika u vremenu. Sreća da je to sve stvar navike. Čovjek se na sve nauči. Tako ću se i na ovu situaciju naučiti. Barem se tako nadam. Nezgodno je da se pomalo navikavam da svaki dan spavam do 9 sati pa da radim do navečer, a ponekad i poslije večere jer onda je mojim Amerima popodne.

Uz sve to, još su nam ovdje u Holandiji  udarili lock-down. Sad baš da i hoću, nikud ni ne mogu otići.  Naravno da se i na to navikavam ali nije baš lako. Jedna Amerikanka mi je prošli tjedan to dobro rekla. Ona kaže: “2020 je izgubljena godina!” Kad se sve zbroji i oduzme, ispadne baš tako. Čak i na to se čovjek navikne.

I na kraju još jedna stvar.  Pored moga televizora, na zidu sam imao “pendl uru”. To je zidni sat sa šetalicom. Mojoj boljoj polovici je taj sat dosadio i odlučila je da ga moramo maknuti sa zida. Ispunio sam joj želju i maknuo taj zidni sat. To sam uradio teška srca. Zamislite da sin urara iz Gline skine ispravan sat sa zida. Strahota. Čak sam izvadio kuku na kojoj je visio i prefarbao zid da se uopće ne vidi da ga nema. To je bilo prije 10 godina.  A zamislite ovo. Svaki dan pogledam barem tri puta na to mjesto na zidu da vidim koliko je sati. To mi je bila navika od koje se već 10 godina ne mogu odviknuti. I tako mi izgleda da nove navike dolaze, a stare navike ostaju. Pa to je za popizditi.

 

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here