Autor: Marjan Gašljević

Dok jutros gledam najnovije podatke o broju novozaraženih korona virusom u Hrvatskoj i svakodnevno sve većem broju preminulih te slušam razgovore o, u najmanju ruku kazano, složenim situacijama u hrvatskom zdravstvu nekako mi pade na pamet film na kojeg nitko nije mogao ostati ravnodušan.

„Moj dobri prijatelj Willy“ snimljen 1993. godine neobična je priča o kitu-ubojici Williy-u, dječaku Jesse-u i pohlepnom vlasniku akva-parka Dialu. Sama filmska priča utemeljena je na stvarnom događaju s tim da se orka iz stvarnog života zvala Keiko uhvaćena u moru kod Islanda i prodana američkom akvariju. Filmski Willy je, kako znamo, spašen bijegom iz akvarija uz pomoć dječaka Jesse-a i njegovih prijatelja a dječak je, izgubljen kao i Willy, u njemu našao iskrenog prijatelja. Keiko je, pak, spašena iz akvarija donacijama dobrih ljudi koji su je otkupili pa se orka našla na slobodi pridruživši se jatu ali se je, ipak, povremeno vraćala u zaljev gdje je puštena na slobodu. Keiko se nikada nije odučila igri i druženju s ljudima.

Kakve veze, pitati će netko, ima orka s bolesnim od korone u Hrvatskoj? I filmska i životna priča orke nekako me asocira na događanja kod nas.

Oni koji bolje poznaju doktora Vilija Beroša imaju običaj zvati ga „Dobri Vili“. Uvijek razgovoran, društven i nasmješen, uspješan u svom zvanju, svakako, čovijek koji je toliko uložio u sebe želi naprijed u svojoj karijeri. Bio bi odgovor kada bi netko pitao: „Što mu to treba?“

Preuzevši ministarsko mjesto na čelu Hrvatskog zdravstva zbiljski je bio izazov i hrabrost u vrijeme dok su se nad zdravstvom nadvijali samo tmusti oblaci različitih financijskih dugovanja, stramputice reorganizacije zdravstva okupirane različitim interesima ali i nevjerojatnim listama čekanja koje u Hrvatskoj „šiju“ samo duljine sudskih postupaka.

I taman kada je sjeo u minstarsku fotelju zakotrljao se nesretni i ubojiti korona virus. Prvih mjeseci tog novog, nepoznatog virusa netipičnog ponašanja Hrvatska se s brojkama koje diktira virus držala izuzetno dobro. I Vili i ostali članovi Stožera postali su hrvatski heroji. Slušani, poštivani i uvažavani. Na njihovom uspjehu „uspješno“ su provedeni Parlamentarni izbori s logičnim pobjednicima iz logike pragmatičnih političkih analitičara. Niti Stožer a kamo li Vili nisu se odredili za sezonu koja je, možda, bila bolja od sezone hrvatske turističke konkurencije ali sigurno nije zaradila toliko da smo, i prije „prave“ jeseni, zagazili u daleko ozbiljnije brojke oboljelih i umrlih nego na početku epidemije.

Novoizabrana politička elita odlučila se za neki „svoj“ put u toj novonastaloj epidemiološkoj situaciji često i negirajući promišljanja medicinske struke. I Stožer i Vili odjednom više „nisu dobri“. Pored neposlušnog Naroda oni su postali savršena meta za sve loše. Naravno, i tu je priču trebalo dodatno „podcrtati“ jer nisu svi u Stožeru „jednako krivi“. E u tu priču se savršeno uklapa najnovija i, po mnogima, do sada, najbolja bolnica u Hrvatskoj – KBC Dubrava.

Orka Willy je otišla u neku imaginarnu slobodu, orka Keiko je uginula od upale pluća u svojoj 27 godini uz Norvešku obalu a naš „Dobri Vili“, ma koliko se trudio, pomalo postaje „target“. Sve one exselent hrvatske lopine na čelu s Dialom znakovito poglede upiru u Vilija. Vili sigurno ne zna razbiti bravu na vratima energane i strujnu sklopku što je, zamalo, opaka sitnica u usporedbi s neshvatljivim kolopletom silnih milijardi dugova radi kojih su mnogi onkološki i drugi teški bolesnici ostali bez nužnih terapija. Vili, što Ti je to, u stvari, trebalo?

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here