Svašta se može kada se hoće

Autor: Marjan Gašljević

U neka poodavna vremena jedan dobar prijatelj predložio mi je da „uđemo“ u jedan posao koji je itekako dobro, na prvu, izgledao. Taj prijatelj mi bijaše ujedno i saborski zastupnik pa se i iz toga može zaključiti da se je radilo o „lijepom“ poslu. Promislivši o prijedlogu rekoh mu: „ Pa, pa čovječe, kako će mo ući u taj posao kada nije u skladu sa Zakonom?“ Radilo se, naime, o poslu, ne klasičnom protivzakonskom, već negdje sa zakonskih margina. „Mi će mo danas prvi zakotrljati a za tri dana će mo donijeti Zakon tako da će sve biti po Zakonu. Dok drugi zainteresirani riješe papirologiju mi će mo već poslovati i pokupiti vrhnje.“ Kukavica i ziheraš kakav sam po prirodi nisam imao muda prihvatiti prijedlog. Oni koji jesu danas mi, dok bauljam preko Starog mosta, potrube ili blicnu iz „šestice“, mečke ili Q7.

Godinama iz Sabora slušamo različite priče o različitim zakonima. I danas kada bi analizirali kojom se brzinom donose pojedini zakoni i zakonska rješenja vrlo lako bi mogli izraditi logičku tablicu u kojoj bi proporcionalno stajali brzina donošenja zakona i populacija ma koju se zakon odnosi.

Jedan od, sigurno, najvećih problema u Hrvatskoj je velik broj blokiranih i ovršenih građana. Gotovo 10% populacije je na milosti i nemilosti raznih kategorija ovršitelja. U tom procesu sudjeluju mnogi. Od državne FINA-e do privatnih kuća koje se bave otkupom dugova. Da u toj priči previše toga ne štima govori, recimo, primjer gdje je osoba za dug od 4 kune ovršena s iznosom duga i troškova preko 1200 kuna.

„Dugovi se moraju plaćati.“ Poznata je izrečica Premijera iz njegove zbirke „što je dozvoljeno Jupiteru nije dozvoljeno volu“. Naravno da se dugovi moraju plaćati ali da li se dužnici moraju baš „derati“. I to onda dolazi pitanje zašto se Ovršni zakon godinama ne mijenja a razni ovršitelji i otkupitelji dugova ne stave u neke zakonske okvire u kojima će se onemogućiti „dužničko ropstvo“ i činjenica da dug uslijed različitih troškova dosegne i po nekoliko stotina puta već iznos od glavnice. I ovaj Zakon kao i mnogi drugi koji baš nešto nisu u prilog običnom građaninu ne mijenja se godinama „jer brzu promjenu ne dopušta procedura.“

Naravno, velik dio demokracije sastoji se od poštivanja procedura. Međutim da te procedure nisu kočnica govori činjenica donošenja nekih ad hoc propisa koji, začudo, idu u prilog vladajućim.

U tijeku je upravo donošenje Zakona o lokalnim izborima koji su za 7 mjeseci a osnova promjena su mjesto prebivališta budućih kandidata na tim izborima. Kalkulira se s činjenicom da se neka „razvikana“ imena vladajućih dovuku u gradove gdje su ti isti vladajući „tanki“ i kadrovski i svekoliko pa se s tim imenima „osvoji“, recimo, Zagreb, Split ili Rijeka. Kada su Turci osvajali te gradove koristili su teško topništvo i janjičare a kada su ih napuštali ostalo bi zgarište. Ponavlja li se povijest dovlačenjem teškog političkog topništva da bi se osvojio neki grad a janjičari su i tako već tamo.

Nekako slično dešava se i oko 18. studenog u Vukovaru. Neprijeporno je jedino da se radi o Danu i Gradu koji sigurno zaslužuju pijetet. Da li je, međutim, nužno donosti odluku da se tzv. „covid mjere“ ne odnose na taj dan uz „nadu“ da će tisuće poštivati inače preporučene mjere? Istovremeno policija i CZ svakodnevno grebe po vratima stanova provjeravajući drži li se samoizolacija.

Na stranu Čorić i svi drugi „čorići“ sa svojim korupcijskim marifetlucima, oni su, naime, odavno razbucali vjerodostojnost hrvatske politike, treba li, međutim, rasturiti baš sve temelje društva počevši od same gole činjenice zdravlja kao granice između života i smrti svakog građanina?

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here