JASMIN NOVLJAKOVIĆ: „ŠTAJGA“ NA FESTIVALU PROLOG

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Fotografije: Damir Pahić

Jasmin Novljaković je talentiran redatelj o čemu svjedoči još jedna njegova predstava „Štajga“ Gradskog kazališta Joza Ivakić iz Vinkovaca.

Siščanin koji je diplomirao na ADU u Zagrebu, trenutno je docent na osječkoj Akademiji za kazališnu umjetnost. Uvijek mi je drago sresti se s njegovim djelom, jer vjerujem da je još jednom pokazao talent, imaginaciju i obrazovanje čime mu se uprizorenja odlikuju. Pratim ga još iz mladih dana u kojima je bio jedan od pokretača DASKE, tada vodećeg alternativnog teatra na prostoru bivše države. Njihove su predstave bile koliko avangardne toliko i subverzivne, a uspješnost se dokazivala sudjelovanjem na brojnim europskim festivalima.

To su bili najbolji dani alternativne scene za grad, ali i šire. Svijet je gostovao na sisačkim pozornicama, a grad je živio uz teatar kroz okrugle stolove i gostovanja mnogih relevantnih kazalištaraca. SKAH je bio opće i nezaobilazno mjesto tadašnje kulturne klime, a Jasmin jedan od njegovih nosilaca. Uz braću Borojević i čovjeka iz sjene, Mladena Merzla, svakako zaštitno lice cjelokupne kulturne scene. Uvijek je donosio novosti iz svijeta, jer se povezao sa poljskim kazalištem s jedne strane, a avangardi se mogao učiti na brojnim europskim gostovanjima i radionicama na kojima je sudjelovao. Rijetka je njegova nesebičnost u dijeljenju iskustava, znanja i ideja, a rukopis mu se prepoznaje baš u toj šarolikoj lepezi najrazličitijih utjecaja koji su ga formirali.

Predstava je nastala prema romanu Ivane Šojat “Štajga“ i predstavlja hommage željezničarima i vinkovačkom simbolu – kolodvoru tj. „štajgi“. Govori o željezničkoj stanici, nekadašnjem najvećem prometnom čvorištu u ovom dijelu Europe. U rasponu od 80-ak godina prikazana je stanica i njeni zaposlenici kroz tri rata, veliku migraciju nakon 2. svjetskog rata i emigraciju nakon Domovinskog rata.

Sjajna scenografija Davora Molnara sa velikim pokretnim panelima koji mogu biti prozori ili okviri slika upotpunila je snažan doživljaj trokuta kolodvor – život – grad. Dojmljivi su starci u okviru prozora, jer prozor uvijek daje nadu (može ga se otvoriti, kroz njega prodire svjetlo, može se prozračiti prostor), ali tragedija je što nema mogućnosti niti nade za provjetriti i riješiti tranzicijsku propast. Zato željezničari piju i ubijaju se, jer ne nalaze smisao koji je potreban za ići dalje, ići naprijed.

Prepoznatljiva je i kostimografija Jasminke Petek Krapljan koja kroz djevojku u bijeloj vjenčanici (što se po priči bacila pod vlak) kontrastira lijepu prošlost (makar i tragičnu) i sivu sadašnjost vidljivu u ispranim željezničarskim kostimima. Njen rukopis vidljiv je u sceni sjajne kafanske terevenke sa vrlo uvjerljivom Selenom Andrić, koja neodoljivo podsjeća na notornu Micu Trofrtaljku iako izvodi amblematsku pjesmu Silvane Armenulić „Noćas mi srce pati“ uz koju su svoje zarade diljem zemlje ostavljali radnici željni zabave, alkohola i opuštanja.

U predstavi se koriste inserti iz filma Krste Papića „Čvor“, te tekstovi Pave Božičevića. Duhovite su opaske glumaca o bivšim predsjednicima, a filmski inserti na pokretnim panelima također dojmljivo pokazuju da povratka na staro nema, bez obzira što je za obične željezničare prošlost afirmativnija od sadašnjosti, jer sudbina malog čovjeka je danas nezanimljiva. Lijepo je vidjeti kako teatar s periferije promišlja važne teme za lokalnu zajednicu koju ipak čine mali ljudi čije patnje i tragična emotivna stanja u konačnici dovode do katarze. Svi glumci su jako dobri: Vladimir Andrić, Matea Marušić, Miroslav Čabraja, Selena Andrić, Ivica Lučić, Vedran Dakić, Matko Duvnjak Jović i Zorko Bagić, jer su pod Jasminovom palicom sigurno dali svoj maksimum. Nadam se da će Novljaković češće gostovati u našem i svom gradu, jer svojim radom to svakako zaslužuje.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here