Novinar Antun Petračić
LIPA ILIRIKA
Divovska lipa žute krošnje
stenje i šapuće.
Stenjanje njeno grčevito upija
zvukove grada.
Šaputanje njeno široko rasprostire
žuti plašt.
Stara lipa žute krošnje
plakala je jutros
tiho i dugo…
Kao da je zamrla.
Odjednom!
Krajičak neba izviri iz sivila, dopusti sjajnoj liniji
da obasja zlato lipe,
drevne čuvarice krovova
naših.
Krajičak neba osmjehnu se kraljici grada.
( Lipe Ilirike sađene su u Petrinji u Napoleonovo doba 1809. -1813. godine i od tada – do danas – dio su divne flore petrinjskog parka- šetališta J. J. Strossmayera. Stihovi napisani u Petrinji 1979., autorica pokojna učiteljica Vera Vuković, iz njene zbirke poezije, crteža i fotografija Sjećanja, objavljene 1997.)
Iz dalekog vremena od prije 210 godina u najvažnijem središnjem gradskom ukrasnom zelenilu još su četiri stare dame, tilia grandifolia, velelisne Lipe ilirike. Na jednoj od njih, one izbrazdanog, prepletenog divovskog debla s visokom i širokom razgranatom krošnjom, u južnom uglu parka, blizu zgrade Gradske uprave, nasuprot prozora župnog dvora i nedaleko zidova crkve sv. Lovre, ovog studenog mjeseca obavljen je veliki stručni zaštitno-sanacioni „operativni“ zahvat.
– Uklonjene su dvije trule grane, maknut je dosadašnji kobra sustav sidrenja krošnje i postavljen novi privremeni s dva načina vezanja- statičkim su povezane grane da se drže zajedno i dinamički u višim granama krošnje. Ujedno je obavljeno orezivanje zbog rasterećenja cijelog drveta. Bušenjem uređajem rezistografom na šest mjesta pregledana je unutrašnja struktura drva i došlo do zaključka da je vrlo tanka stjenka sjeverne strane, a nešto bolji južni dio debla. Tvrtka Urbani šumari će dovršiti saniranje postavljanjem novog fleksibilnog sustava sidrenja krošnje, s opremom naručenoj u Njemačkoj – doznajemo od Nine Panjan, rukovoditeljice Tehničke službe poduzeća Komunalac Petrinja.
Uz pomoć vozila s visokom dizalicom Javne vatrogasne postrojbe Petrinje ove su poslove obavili Goran Huljenić i Andrija Majić, suvlasnici tvrtke Urbani šumari iz Zagreba, a petrinjski komunalci očekuju da će isti stručnjaci prihvatiti i novu ponudu za jednake preglede i neophodne sanacije ostale tri stare slične lipe vršnjakinje iz Napoleonovog vladanja u Ilirskim provincijama.
Dvije su na sjevernoj i jedna na istočnom porubu Gradskog parka, podjednako velike, masivne i s posljedicama natovarenih godina, a sada im Petrinja želi produžiti i olakšati životni tijek.
– Očekujemo nastavak suradnje s tvrtkom Urbani šumari da iste zahvate obave i na preostale tri Lipe ilirike. Posebno je važno ispitivanje rezistografije jer je zadnja takva provjera stanja unutrašnjosti debla napravljana još prije 11 godina, Nakon ovih opsežnih zahvata na našem najstarijem stablu preporučeno je sustavno maženje, paženje i šaptanje za što bolji oporavak i nastavak života. Sve prolaznike molim za dobre vibre, budite ponizni pred gorostasom, dotaknite ga malo u prolazu iz poštovanja i ohrabrite za njegove daljnje godine – veli Nina Panjan.
Pridružujemo joj se u ovom savjetu!
GRAD LIPA
O njoj je jedino znao da se zove Jelica, Na rastanku, nakon završenog simpozija, na njegov ponovljeni upit gdje bi je mogao naći, odgovorila je vedro: U GRADU LIPA.
Što je vrijeme brže odmicalo, sve je češće razmišljao o njoj. Priželjkivao je njezinu blizinu, ali nije znao gdje bi je potražio. Grad Lipa? Na zemljopisnoj karti takav ne postoji. Nema ga ni u redu vožnje, niti u telefonskom imeniku.
-Po svom običaju, prekasno otkrivam prave vrijednosti – razmišljao je Miljenko – i zato ih kao po nepisanom pravilu i ne mogu naći. Zašto razmišljam upravo o Jelici?
Zabavljao se s djevojkama, ali su se misli vraćale Jelici. Izazov je bio tim veći što je nije dovoljno poznavao, niti je znao gdje bi je potražio. U koji bi god grad stigao raspitivao se o djevojci Jelici koju bi -kao dobrog stručnjaka – morali poznavati. Uzalud!
I kada mu prijatelj Ivica predloži vikend u njegovu grad, on se odazove.
Prijatelj je vodio Miljenka po gradu i pokazivao mu njegove znamenitosti: Prva hrvatska tvornica salame… Renesansna zgrada stare Učiteljske škole…
Miljenko je odjednom zastao. Otkud taj miris? Hej, pa to u lipe!
-Lipe!- uzviknuo je -Ovdje mirišu lipe?
– Da, lipe su upravo u cvatu – potvrdio je Ivica – Ima ih u gradu, i to vrlo starih. Ove u parku zasađene su još u Napoleonovo vrijeme. Mlađih stabala ima na nasipu, uz potok Petrinjčicu.
-Vaš bi grad, znači, mogao nazvati i GRADOM LIPA?
-On to i jest, u prošlosti bio je poznat i po svojim lončarima, i vinogradarima, a ime mu prenosi i Jelica… Njena slika je na Zimskoj salami, zaštitni je znak…
…Prijatelj mu na rastanku preda zamotuljak iz koga je snažno prodirao prepoznatljiv miris svježe ubranih cvjetova lipe.
-Od osušenih možeš zimi pripremati ljekoviti čaj – uputi ga.
-Uzet ću ga kao svoj zaštitni znak – s dužnom ozbiljnošću izjavio je Miljenko.
Bio je raspoložen, nasmijan, rasterećen od nestvarnih emocija i obogaćen novim dojmovima.
A opojni miris ubranog cvata svuda ga je pratio i čuvao u njemu sliku GRADA LIPA.
( Odlomak priče Grad lipa, Petrinjke Marije Horžinek, pokojne osnovnoškolske nastavnice hrvatskog jezika i učiteljice-širiteljice esperanta, iz istoimene zbirke proze, objavljene u rujnu 1997. godine).
Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...
