Autor: Marjan Gašljević
Već danima nikako da se odlučim pisati nešto od hrvatske političke i društvene svakodnevnice. Za kojom god temom posegnem čini mi se nekako isfurana. Kao, na tu temu je već sve napisano i kazano. Da je epidemija koronavirusa težak problem društva nekako mi se čini kao tlaka jer, jednostavno, svi sve znaju oko tog nesretnog virusa. A najčešće ne znaju čuvati sebe a druge još manje.
Prvostupanjskom presudom za izvlačenje novca iz javnih poduzeće i od kuda sve ne presuđeno je već skoro zaboravljenom Sanaderu i itekako aktualnom i živahnom HDZ-u. Isto tako aktualni Predsjednik te velike Stranke kaže da se to ne odnosi na ovaj HDZ koji je, kao, neki novi. Koliko je „novi“ lako je vidjeti iz čelništva Stranke u kojem još uvijek sjede i odlučuju (sic) mnogi koji su sjedili i dizali ruke u Sanaderovo vrijeme a, bome, i nosali torbe s novcem kao što to rade i ovi „noviiji“ sada skupa s njima. Bačić, Jandroković, Đakić, Reiner, Šuker, Kalmeta, Galić, Ivić, Čuljak, Borić, Tuđman, Sanader, Bošnjaković, itd., sve neka nova lica. Što se o toj temi ne zna?
Ne zna se samo koliko u političkoj odgovornosti vrijedi presumpcija nevinosti oko afera „vjetroelektrane“, NP „Krka“, plinski biznis, pravosudne zastare od Kutle do Mutle, JANAF-a, plinskog terminala, hrvatske nafte do Siska pa iz Siska u Madžarsku, gušenja hrvatskih rafinerija a o sitnim „svakodnevnim“ muljažama da se ne govori i ako onih famoznih milion za kulene i trošak onog što je „izija stado janjaca“ kada se zbroji bez „jebemti“ bi mogli platiti sveukupne digove hrvatskog zdrvstva a ostalo bi, bome, za još štošta.
Prepucavanje dvojice prvih ljudi Hrvatske postaje perverzija, raskoš bahatosti i sramotnog podcjenjivačkog ponašanja spram građana Hrvatske.
Sve ovo naprijed spomenuto jednostavno me zamara. Iscrpljuje. Najteže je, u stvari, kada si svjestan a bespomoćan. Možda je tome dodatno pridonijela i činjenica mojih upravo navršenih 65 godina.
Taj sam dan proveo sretan i radostan u krugu svoje obitelji a svećarski ton davala je samo obavezna torta, jer Lucina i Matkova teorija je da rođendan bez torte ne postoji. Udruženim smo snagama pogasili svjećice na torti i smazali je. Nesretna korona onemogućila nam je druženje s ostalim članovima bliže obitelji ali i to iskustvo omogućilo mi je neka nova saznanja.
Da ova epidemija koja nas drži zatvorene u kućama ujedno i otuđuje ljude meni je ipak, nekako, virtualno druženje i druženje na društvenim mrežama dalo jednu novu dimenziju saznanja međusobnih odnosa. Javili su mi se mnogi čestitajući i šaljući dobre želje na koje sam, priznajem, davno zaboravio. Listao sam dugo u noć od imena do imena, od čestitke do čestitke zastajući kraj svakoga i razmišljajući o tim osobama koje su me, eto, za moj Dan podsjetile na svoje postojanje i činjenicu da me nisu zaboravili. O mnogima razmišljam i danas.
O svojim školskim kolegama koje, neke, nisam sreo pa i pedesetak godina. Prisjetim se naših doživljaja iz tih davnih dana. Izviru uspomene o nepodopštinama, podvalama i ljubavima, o ukradenim poljupcima, plesnjacima i pijanstvima, o životu u kojem je i šamar bio dobar meil.
Podsjetili su me i mnogi s kojima sam radio na različitim poslovima u različitim tvrtkama na zajedničke uspjehe i neuspjehe, na prijateljstva i rivalstva, druženja i putovanja.
I 5 godina rata premetnuo sam s mnogima. Tada su nam, često, i životi ovisili o onom drugom. Ulozi su, tada, bili zbilja veliki kao i danas zaboravi. Svejedno, bila je i to jedna dionica života vrijedna da se ne zaboravi posebno u onom dobrom, a to se dobro, izgleda, najteže pamti a kamo li priznaje.
Možda je ovo propitivanje dobar lijek protiv otuđenja s kojem se toliko borimo ovih posljednjih mjeseci a virtualni svijet i nije svijet koji toliko otuđuje samo ako pravilno usmjerimo težnje.
I danas, dan poslije kako sam pogasio svjećice, osjećam se sretnim. Sretan sam jer je pored mene najveći dar koji netko može dobiti – njegova obitelj. Sretan sam, poslije svih kazanih propitivanja, što je još uvijek velik broj osoba sastavnica mog života a ono najvrijednije što nas povezuje je međusobno poštovanje i uvažavanje te radost, pa makar i virtualnog, susreta. Hvala Vam svima koji ste me se sjetili i na taj način obradovali i darovali trenutkom radosti i lijepih uspomena.
A oni iz početka priče? Ti će nas dočekati i sutra. I prekosutra. Jest će nam živce danima, mjesecima, godinama. Spinat će, lagati, muvati, kraduckati, varati, pa i pljačkati, a mi nikada nećemo zakasniti sikirati se, ljutiti, biti žalosni i osjećati se napušteno, prevareno, pokradeno, …. ako si to dozvolimo.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here