ISPUHIVANJE ENERGIJE – IVAN KOŽARIĆ (1921. – 2020.)

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

„Duboko očarani pred veličinom njega samog, njegovog djela i ljepote koje je poklonio ovom svijetu…“ (iz objave obitelji)

Ovo su prave riječi koje vežemo uz Kožarićevo djelo, život i njegove ljudske kvalitete: očaranost, veličina, ljepota, duhovitost i jednostavnost. Prije nekoliko godina netko je nesmotreno objavio da je umro Ivan Kožarić. Sjećam se da sam se čudila toj vijesti, jer nisam vjerovala da takav homo ludens, bez presedana u hrvatskoj umjetnosti, uopće može umrijeti. A onda se javio sam Majstor i demantirao tu vijest, na opće oduševljenje mnogih koji vole i poštuju njegov lik i djelo.

Oduševljavaju me umjetnici koji se neopterećeni stilskim odrednicama i kategorijama stalno mijenjaju, bez straha od posljedica. Njegov moto je bio „svaki dan ispočetka“ i ta omiljena krilatica možda najbolje opisuje raznolikost opusa čovjeka koji je govorio „sretan sam da sam sretan, presretan sam da sam sretan, oduševljen sam da sam sretan.“ Bio je druželjubiv, volio je pričati viceve i zabavljati prijatelje. Poslovična je njegova sloboda koja mu je dala toleranciju  rijetku za ljude iz umjetničkih krugova. Čak je pisao molbu da mu se oduzme sloboda, jer je se ne može riješiti.

Javne skulpture uvijek su izazivale prolaznike na reakciju, a on je smatrao da je interakcija s prolaznicima potrebna, jer širi pozitivnu energiju, optimizam i vjeru u umjetnost. U Sisku je postavljena skulptura A.G. Matoša na kojoj se često odmaraju djeca, sjede odrasli, starom bardu znaju obući kapu, staviti šal. Željezaru u Parku skulptura krasi djelo Antipod, tako da možemo biti sretni da imamo dva remek djela u našem gradu. Povezanost sa publikom pokazao je i 2000. g. kad je dijelio foliju sa svojim potpisom.

Ivan Kožarić ‘Antipod’ / foto: Tatjana Šaler-Olujić

Autor je prve apstraktne skulpture u Hrvatskoj „Osjećaj cjeline“, u kojoj prikazuje volumen i formu relativizirane do krajnjih mogućih granica. Zagovornik je konceptualizma, jer smatra da je umjetnost mentalna i moralna disciplina. I. Zidić je sintetizirao majstorov opus rekavši da razarajući kontinuitet artificijelne i reprezentativne plastike građanskog društva obnavlja oporbeni istrajavački smisao kiparstva.

Imali smo prilike vidjeti dio njegova rada u Petrinji 2005. g. i uvjeriti se o kakvom nesvakidašnjem i neponovljivom kiparu je riječ, te biti ponosni da je rođen upravo ovdje. Intrigantni su eksperimenti sa propadljivim materijalima (a onda i djelima) poput Stoga sijena kojeg postavlja na korzu u Rijeci, nagovješćujući ruralno u urbanom tkivu Korza, fragilno i živo unutar vječnog i čvrstog, stvarajući „začuđujući totem javnog prostora“. Bukvalno je pozlatio sve čega se dotakao, kante za smeće izlagao kao ready made i revidirao radove uvijek stvarajući nove oblike. Ja sam spor, ali nedostižan govorio je, a atelje mu je bio laboratorij za oživljavanje u kojem ne postoji hijerarhija jer „sve može biti umjetničko djelo u kojem efemerno postaje važno, a važno efemerno“. Za njega je djelo život pa je na Biennaleu u Veneciji izložio sve izloške stvorivši zanimljivu i izazovnu situaciju – od vlastitih skulptura napravio jedan novi ready made. Kategorija skulpture mu je preuska, jer rad nikad nema jednoznačni identitet. Ovaj umjetnik iznimne umjetničke inteligencije cijelim bićem gleda iz sebe što pokazuje i antologijsko djelo Unutrašnje oči, a zastupljenost u antologijama svjetske i europske skulpture, izloženost djela u  njujorškom muzeju MoMa, pariškoj galeriji Maguy i sudjelovanje na bijenalima u Veneciji i Sao Paolu potvrđuju riječi A. Maračića da je Kožarićev rođendan rođendan života i umjetnosti uopće. Dakle, imamo posla sa Besmrtnikom!

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here