Autor: Marjan Gašljević

Na nekoj sudskoj raspravi revni je odvjetnik priupitao medicinskog vještaka da li čovjek koji umre u snu to dozna tek ujutro. Tako nekako mi zvuči i ovo mudrovanje hrvatske politike oko mjera za sprječavanje epidemije korona virusa koja se razmahala u Hrvatskoj. Prije samo mjesec dana Premijer je odbrusio znanstveniku Đikiću koji je procjenjivao da će do kraja mjeseca studenog u Hrvatskoj biti oko 1500 preminulih. Tu smo brojku premašili još jučer međutim Premijer nije našao potrebitim bar se na finjake ispričati znanstveniku već se bahatio u Saboru braneći ministra Čorića umočenog u sve i svašta. Bahatost je naglo splasnula izlaskom iz zgrade Sabora upravo na novinarska pitanja oko korona virusa.

Hodajući od sabornice do Trga, kažu, možda je u sebi pjevušio: „U Saboru usred bijela dana odbili smo trista amandmana.“

Nisam nikakav stručnjak pa neću mudrovat da li je u Hrvatskoj trabalo uvoditi ovakve ili onakve epidemiološke mjere. Međutim nije mi jasno da se u Hrvatskoj uvijek mora izmišljati „topla voda“ pa sada kada je došlo do razmahavanja epidemije hitro uvodimo mjere koje su u većini europskih zemalja uvedene davno i sada se već razmišlja o njihovom ublažavanju obzirom da su pokazale rezultate.

U tom famoznom Proračunu koji je Premijera usrećio izglasavanjem minimalnom većinom baš nešto i nisu predviđeni negativni financijski efekti borbe s koronom. Da će Država morati na neki način obeštetiti sve one kojima je uskraćeno pravo na rad logično je, međutim, ista ta državna administracija i nije nešto pokazala empatiju za one koji svojim radom zarađuju, i to, ne samo za sebe već i za istu tu Državu. Govori se o nekim paušalnim pomoćima dok one krucijalne financijske terete kojima Država tišti poduzetnike niti ne spominje. Nekom, recimo, malom obrtniku Država će pripomoći dajući minimalac zaposlenicima i plaćajući im obaveze iz plaće. Istovremeno tog poduzetnika neumorno će glodati razne državne komore, udruge, agencije, zajednice razbacujući se empatijom od desetak posto koje će, kao, „oprostiti“. Taj poduzetnik mora platiti i razne režijske troškove čiju upitnost nitko ne spočitava, međutim, i tu postoji prostor da se olakša preživljavanje kroz oprost dijela zakupnina u javnom vlasništvu te različitih naknada koje se plaćaju lokalnoj upravi.

Isto kao što je stao iza „dobrog čovjeka i svog prijatelja“ u Saboru tako je čvrsto Premijer i njegovi minstri otklonio mogunost da, recimo, članstvo u različitim komorama, zajednicama i udrugama bude dragovoljno pa „tko voli nek izvoli“. Tako će onaj komu treba, recimo, Obrtnička ili Gospodarska komora njoj plaćati članarinu a oni će članstvu polagati račune. Čemu mnogobrojne Turističke zajednice koje žive od isključivo nameta zvanog turistička članarina koju plaćaju poduzetnici služe istim tim poduzetnicima dok se lokalne zajednice „bahate“ boravišnim taksama s kojima deru i turiste i povremene stanovnike svojih mjesta. I tako s nekoliko stotina parafiskalnih nameta koji „moraju“, po Vladi, postojati jer od njih neki ljudi žive a to što će desetine tisuća poduzetnika i zbog tih nameta biti „ugušeno“ koga briga. „Crkni magare dok trava naraste“.

Kozmetičke 27. popravke Ovršnog zakona neće puno promijeniti kada „pravo i pravda“ krenu u akciju, a tu su revni, plijeniti dobra poduzetnika koji nisu mogli platiti neke od desetine računa koji im pristižu svaki mjesec. Usput, s tim računima nikada nisi na čisto. Često ostaje sporno tko i zašto ti je uopće ispostavio neki račun jer, jednostavno, svatko ti može „bubnuti“ račun i dok ti ne utvrdiš tko i zašto ti je to poslao on te, po Državi i pravdi već ovši.

Dođe ti, recimo, račun od par stotina kuna za „očitanje“. Ne za potrošenu struju, vodu, plin, toplinsku već očitanje potrošnje. Tko je, kada i s kim dogovorio taj posao ne znaš ali, jednostavno moraš platiti bez objašnjenja jer češ pouzdano biti ovršen. A ako si kojim slučajem dokazao da si ovršen bespravno trebati će ti, opet, vrijeme da eventualno vratiš dio ovršenih sredstava jer u povratku „uslugu pravde“ ne možeš povratiti jer je ona izvršena ma kako to na koncu izgledalo.

I na koncu možda je onaj odvjetnik iz uvoda bio u pravu. Ako te noćas utuše virusom ili nametom da li ćeš ujutro znati da si utušen, od koga i zašto. Ma, biti će ti, vjerojatno, svejedno. Stoga veselo: „Od dana do dana u korist nam nema amandmana.“ I tek toliko, oni koji svojim radom nikada nisu stvorili novu vrijednost i tako zaradili kunu nikada neće znati koliko je kuna teška.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here