Sjećanje na neki davni advent

Autor: Marjan Gašljević
Sutra je prva adventska nedjelja. Zbog korona epidemije mediji su se razgalamili kako ove godine „nema adventa“. Mislim da baš ove godine imamo priliku živjeti advent na duhovni način iščekivanja što advent jest a ne beskonačno tulumarenje uz neumjerenu konzumaciju svega. Prisjećam se, eto, nekog davnog adventa potpuno drugačijeg od ovih kojih ove godine neće biti.
Kao osmoškolac u svom Viduševcu bio sam ministrant. Ministriranje u crkvi sv. Franje uz tadašnjeg župnika monsinjoira Marića bio je zahtjevan zadatak. Misa je slavljena na latinskom jeziku tako da je svaki ministrant cijelu misu znao na tom jeziku. Mnoge riječi baš i nismo razumjeli ali pogled monsinjora s oltara ubrzao bi moždane vijuge svakom od nas. Ulaskom u Došašće za ministrante je bio još jedan dodatni zadatak. Zornica. Zornica je rana jutarnja misa obično u 6 sati koja se slavi kao, na neki način, pokora zbog ranog ustajanja. U to vrijeme i vremenske prilike bijahu drugačije pa je s sv. Katom obično dolazio i snijeg a celzijevci su uglavnom bili s negativnim predznakom. Koliko li sam samo puta „prtio“ preko noći napadani „cjelac“ tri kilometra do crkve po mrakači osvjetljenoj samo bijelinom snijega. Seoski cucki bi se javljali lajanjem iz nekog svog skloništa a zamračeni prozori kuća djelovali bi sablasno. Prolazeći Perlimovac, rijetko zamrznut, ježio sam se misleći na priče o vilama i „nevidovnicama“ koje po noći peru rublje i napadaju prolaznike kako bi djed obično navečer pričao djeci uz sablasno svjetlucanje vatre iz peći. U crkvi bi u tim okolnostima bio samo župnik, zvonar i ja. Katkada bi dobauljala neka bakica čija se „roklja“ „pokorila“ smrznutim snijegom. U crkvi je bila zimčina veća nego vani. Strpljivo i skrušeno odgovarao bih do „Deo gracijas“ i onda po svojoj prtini kući.
Danas, puno godina poslije rado se sjetim tih priča i dogodovština iz rane mladosti. Kroz Došašće u selu nije bilo zabava niti svadbi. Ljudi su se trebali pripremiti kroz molitvu i pokoru za Božić. S nestrpljenjem smo čekali Badnjak da bi ispekli „pečenicu“ i obiteljsku posnu badnjačku večeru kada se kitio bor. Na bor bi majka stavljala šećerne bonboniće umotane u sjajni, šareni papir i nekoliko staklenih kuglica koje smo morali čuvati i paziti „kao oko u glavi“ da se ne razbiju dok bi kraduckali te ukrasne bonboniće. Ponoćka je, posebno za nas ministrante, bila događaj godine. Tada smo mi bili „glavni“ odmah poslije župnika. Na misi bi ministrirao cijeli ministrantski zbor. Nas desetak. Obično bi se u sakristiji prije mise „počupali“ tko će zvoniti malim zvoncima za „podizanje“ i tko će prenositi „misal“ na stalku. To su, kao, bile najvažnije i najviđenije aktivnosti. Uzbuđenje bi kulminiralo kada bi se ministrant, što se znalo često dogoditi, skotrljao niz stepenice oltara noseći ogroman stalak s masivnim misalom.  Svećenik je u ta vremena bio okrenut leđima puku i kod tog kotrljanja obično bi se okrenuo a „nesretnika“ bi ošinuo pogledom od kojih bi i najsporiji poskočio. Prepuna crkva puka prasnula bi u smjeh prekidajući svećano pjevanje a i orguljaš Štefek (pokoj mu duši) bi zastao u orguljanju. Dovoljno je bilo da monsinjor Marić prošara pogledom, poslije skotrljalog, da nasmijani puk ponovno postane skrušen i nastavi pobožno pjevati prekinuti koral.
Poslije svete mise u cintoru bi, obično, zasvirali tamburaši a seoski mladići izvukli bi skrivene kubure i puškarali. Gdje bi nestale kubure po izlasku iz cintora kada bi glinski milicajci pretresali iste te mladiće nikada nisam dokučio ali nikada nisu niti našli ijednu kuburu a dečki bi, spustivši se u selo do „Vulice“, ponovno zapucali. Mi klinci bi, pak, „pucali“ na karabit. Naime, od svinjokolje bi ostale limenke „sode“ koja je korištena za kuhanje sapuna od životinjskih otpadaka. Te limenke bijahu najbolje jer su dobro „dihtale“ pa bi prouzročile jak pucanj nakon paljenja i izbacivanja poklopca. Sam postupak „pucanja“ na limenku sastojao se, dakle, da se nabavi dobra limenka i karabit. Dno limenke bi se probušilo čavlom pa kada bi pucač ubacio komadić karabita u limenku, obilno pljunuo na njega, začepio kažiprstom rupu na dnu limenka a poklopac pritisnuo da dobro dihta u limenci bi se stvarao zapaljivi plin. Nakon nekoliko sekundi rupica na dnu bi se nad plamenom otvorila a poklopac bi izletio uz obilan prasak i sjevanje izgorjela plina. Ovakvo „pucanje“ nije bilo bez opasnosti tako da bi prilikom svakog blagdana bilo išćašenih prstiju, oprljenig obrva i kosa a, bome, i razbijena nosa. Još opasnije bilo je „pucanje na ključ“ kao slijedeći „level“ u odrastanju do „kubure“. Svi smo sanjali ključ od crkvenih vrata. Tada su gotovo svi ključevi imali rupu na vrhu koji ulazi u bravu. Ključ od crkvenih vrata bio je najveći koji sam vidio i s, naravno,velikom rupom na vrhu. Pucanje se je izvodilo na način da bi u tu rupu na vrhu ključa nagurali sumpora sastruganog sa vrha šibica. Na ključ bi špagom bio zavezan čavao zatupljenog vrha koji bi, tada, stavili u rupu ključa te, držeći za špagu uz mali zamah  čavlom udarili u zid. I ta kombinacija solidno bi prasnula.
Po povratku s ponoćke obično bi se „načinjala pečenica“. Teško je danas pojmiti da se je „pečenica“ tada jela samo za Božić i da smo nestrpljivo čekali svoj komad koji bi ti dodjelio, upravo ga odrezavši, otac obitelji.  Viduševaćke „pećenice“ karakteristične su i po tome što su bile rijetko lakše od šezdesetak kilograma a osobno se sjećam jedne godine kada sam s djedom vrtio prase od 120 kilograma. Okretač tada nije bio poznat a ni struja pa se satima vrtilo na ruke što je, pak,  bio poseban događaj. „Pečenica“ se je načinjala i jela počevši s glavom da bi do „šunkica“ došli tek poslije Nove godine. Teško je danas i zamisliti da je kod prosječne „pečenice“ na šiji i poslije dugotrajna pečenja i okretanja znalo biti i do četiri prsta slanine. Nije se pitalo, jelo se. S guštom. I, naravno, mlincima koje bi majka ispekla na „tablama“ i začinila „kapnicom“.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here