Napustio nas je i Božidar Violić

Božidar Violić / foto: izvor ZKM

Još jedan velikan naše kulturne scene zauvijek je sklopio oči. U Zagrebu je u 90 godini preminuo veliki kazališni režiser i pedagog Božidar Violić.

Rođen 4.lipnja 1931. u Splitu, gdje pohađa osnovnu školu i klasičnu gimnaziju, te potom diplomira romanistiku na Filozofskom fakultetu i režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Nakon završetka studija radi kao redatelj i dramaturg na nekadašnjem Radio Zagrebu, a 1959. prelazi u Dramsko kazalište „Gavella“ gdje je do 1972. bio stalni redatelj. Od 1958. do 1977. bio je profesor glume i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a od 1979. do umirovljenja 1999. je bio umjetnički ravnatelj, redatelj i dramaturg u Zagrebačkom kazalištu mladih.

Režirao je u mnogim hrvatskim kazalištima i festivalima postavivši osamdesetak dramskih i opernih predstava. Uz svjetske autore Violić je veliku pažnju posvetio našoj kazališnoj literaturi, a neke njegove režije, poput Marinkovićeve „Glorije“ ili Šenoine „Ljubice“ i Brešanove „Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja“ su postale antologijske.

Dobitnik je brojnih nagrada među kojima su: Nagrada za životno djelo Hrvatskog glumišta 2008. i Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1994. godine.

Od Božidara Violića danas se oprašta cijela kazališna zajednica, a ZKM, u kojemu ne samo da je proveo dvadeset godina života i karijere već je kao ostavio dubok trag i kao redatelj i kao umjetnički voditelj i dramaturg, odaje svom i našem velikanu osobitu počast.

 

IN MEMORIAM BOŽIDAR VIOLIĆ

U ovom nesklonom vremenu u kojem se trenutačno nalazimo, neizvjesnom kako za čitavo društvo tako i za prostor kulture i umjetnosti, tijekom današnjeg nas je dana dodatno zatekla i izrazito ožalostila vijest o tome da nas je u 90. godini života napustio Božidar Violić, jedan od najznačajnijih hrvatskih redatelja uopće, a koji je svojim umjetničkim ali i ljudskim djelovanjem neraskidivo vezan i za naše kazalište.

Svoje dugogodišnje i izrazito uspjelo umjetničko putovanje sa Zagrebačkim kazalištem mladih, Božidar Violić započinje sredinom šezdesetih godina prošlog stoljeća, kao jedno od najzanimljivijih imena u skupini velikih redatelja koji počinju suradnju sa ZKM-om, a među kojima su bili Dino Radojević, Tomislav Durbešić, Georgij Paro, Želimir Mesarić, Joško Juvančić i drugi, a čime je i Zagrebačko kazalište mladih po prvi puta postalo relevantnim kazalištem u regiji. Nekako se u tom istom razdoblju i repertoarni interes ZKM-a sa uglavnom predstava za djecu širi prema predstavama za mlade, pa onda i za odraslu publiku, i to ne samo svojim ambicioznijim repertoarom, već i izvedbenim sredstvima koja prate nove umjetničke tendencije.
Možda je upravo početak tog novog razdoblja Violićeva suvremena interpretacija komedije Antuna Nemčića Kvas bez kruha, ili tko će biti veliki sudac (1969.) u kojoj je farsu koja u svom podtekstu zapravo progovara o tragediji „srpanjskih žrtava“ Violić izvedbeno okrenuo u uzbudljivo umjetničko istraživanje do tad nezabilježeno na pozornici ZKM-a, ali i šire.

Suradnju sa Zagrebačkim kazalištem mladih Božidar Violić nastavlja i kao umjetnički voditelj kazališta u periodu od 1979. do 1981, a zatim i kao dramaturg te kućni redatelj sve do odlaska u mirovinu 1999. godine. Njegova je umjetnička prisutnost ovome kazalištu, bez obzira na brze a ponekad i dramatične promjene u vodstvu, kao i na duge i iscrpljujuće borbe za vlastiti izvedbeni prostor, uvelike doprinijela ujednačenosti i unutarnjoj logici repertoarne politike. U tom prvom razdoblju Violićeva umjetničkog vođenja kazališta, nastaju antologijske predstave poput rock – mjuzikla U koga se uvrglo ovo dijete (1983.) u režiji Zvjezdane Ladike, ili po svom značaju za otvaranje ZKM-a suvremenom hrvatskom dramskom tekstu praizvedba dramskog prvijenca Lade Kaštelan A tek su se vjenčali (1980.) u režiji Georgija Para.
Razdoblje osamdesetih i devedesetih godina, a u kojem Božidar Violić djeluje kao kazališni dramaturg, obilježeno je brojnim antologijskim predstavama ovog kazališta; od predstave Odisej i sin ili svijet i dom (1990.) u režiji Vite Taufera, ili Zastava Miroslava Krleže u adaptaciji i režiji Georgija Para (1991), preko predstava Knjiga o džungli Janusza Kice (1991), Magic & Loss (1992) Eduarda Milera, pa sve do Hampera (1996) Renea Medvešeka i Magellijevog dvostrukog pogleda na Čehova u predstavama Ujak Vanja / Tri sestre (1997).

U Zagrebačkom kazalištu mladih sam će Violić, između ostaloga, režirati inovativnog Nećka Svojeglavečka Zvonimira Baloga (1983), Harpu mladog Ivana Vidića (1991.) u kojoj se i neposredno posvećuje afirmiranju najnovije hrvatske drame te svojevrsnu „neformalnu  žensku trilogiju“, kako je to u monografiji Zauvijek  mlad – sedamdeset godina Zagrebačkog kazališta mladih istaknuo njezin autor Hrvoje Ivanković, a koja se sastoji od drama Fedrina ljubav Sarah Kane (2011), Žena bez tijela Mate Matišića (2012.) te posljednjeg teksta Sarah Kane, 4.48 Psihoza (2014).

Pobrojati sve značajne režije, uspjehe, nagrade i priznanja ovog velikog umjetnika bilo bi uistinu gotovo nemoguće, jer riječ je o jedinstvenoj osobi koja je svojim djelovanjem obilježila više desetljeća naše umjetnosti i kulture. Violićevo je obrazovanje, erudicija, duboko poznavanje kazališta ali i umjetnosti uopće, jasno rezoniralo u svakom trenutku njegova djelovanja. Ostati bez tako velikog umjetnika zapravo znači samo jedno; pamtiti širinu vremena koju je obilježio te sa zahvalnošću i velikim marom učiti na bogatoj ostavštini koju nam je darovao tako nesebično i s velikim povjerenjem. Boško, hvala ti od srca!

 
Tvoj ZKM

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here