Pogled iz potkrovlja

Autor: Marjan Gašljević

Moje rano djetinjstvo preživio sam u staroj, obiteljskoj kući. Kuća je bila drvena od grubo tesane građe. Kuća je bile povelika obzirom je građena u vrijeme kada su obitelji bile daleko brojnije nego danas. Unutrašnjost su činile tri prostorije. U prednju, najveću prostoriju ulazilo se iz malenog predsoblja iz kojeg se je moglo ići i na tavan te u zadnju malu sobicu zvanu komora u kojoj se je čuvalo sve i sva u, uglavnom, starim, izrezbarenim škrinjama i dva neobična ormara. Prema dvorišnoj strani uz kuću protezao se „ganjak“ na kraju kojeg je bio „šekret“. Na „ganjku“ su se, obično, sušili nanizani listovi domaćeg duhana „škije“, nizovi feferona te vijenci crvenog luka i češnjaka uz klipove kukuruza sapletene perušine.

Drveni zidovi unutrašnjosti bili su „nažbukani“ posebnom smjesom ilovače koju su učvršćivali raskoljeni ljeskovi prutovi prikovani na drveni zid prije „nabacivanja“. Negdje pred Božić unutrašnjost kuće se je krečila a prije toga bi se, ako je bilo potrebito, popravljali zidovi. Te poslove najčešće su radile žene krečom koji bi ranije muški „gasili“ u posebno napravljenoj rupi u zemlji – krečani. Krečana je bila iskopana na nekom  nedostupnijem mjestu iza kuće i ako i ta predostrožnost nije pomogla da dječurlija u igri završe u krečani.

Kako je kuća bila povelika, kako već kazah, Duž cijele kuće po sredini bila je debela, fino tesana greda zvana „sleme“. Ona je „nosila“ cijeli krov jer su na nju poprečno bile položene tanje grede „slemečci“ na koje je, pak, na rubovima položene grede „podslemečci“ koje su nosile rogove i krov. Zanimljivo je da je „sleme“ služilo i jednoj sasvim prozaičnoj stvari, na njega se i prostor koji je nastao do „slemečaka“ svašta odlagalo. Razne kućne sitnice koje nisu drugdje našle mjesta. Tada, ne zaboravimo, nije bilo čak niti „kredenaca“ već samo, eventualno police na zidu oko peći. Peć se je, pak nalazila u kutu desno od vrata. Bila je to peć zidana od cigle a rerna („ror“) je bila nadzidana do samog kuta uz koji je bio izveden dimovod. Pod rorom bi se obično čuvalo nekoliko rudnjaka drva za loženje tako da su bila uvijek pri ruci a usput su se i sušila a na gornjoj, zidanoj ploči rora obično bi spavale mečke. Znalo se desiti da mačka u nekom svom filmu zaluta u ror pa bi onda bilo opake dreke. Peć se je ložila neprestano i na njoj se kuhalo i grijalo.

Na čelu te velike prostorije bio je veliki stol s klupama. Tu se je jelo i družilo. Na sredini iznad stola je bilo raspelo a s lijeve i desne strane slike Majke Božje i Srca Isusova. Na čelu su bila i dva prozora koji su gledali „niz put“. S lijeve strane nedaleko peći bio je krevet djeda i bake a s desne očev i majčin krevet pored kojeg je bila moja zipka i dvije „škrinje“ za posteljinu. Pod je bio zemljan temeljito utaban.

Ta stara kuća srušena je 1962. godine da bi na njenom mjestu bila sagrađena zidanica sa strujom koje je te godine i dovedena u selo i tekućom vodom iz hidrofora.

Jedna od „jačih“ uspomena koje me veže za tu staru kuću je događaj koji me i danas često nasmije kada ga se prisjetim. I tada sam, kao i danas, bio znatiželjan i uvijek spreman na neko istraživanje i potjeru za novim saznanjima. U toj staroj kući izazov mi je uvijek bio tavan. Ogroman prostor kroz koji se šuljao dim vječito naložene vatre u peći, garave, moćne grede i komadi slanine, šunke i obasica koje su se skladno ljuljuškale na propuhu koji je znao i zasvirati između rasušenih dasaka pročelja. Pod tavana bio je prekriven kukuruzom koje se tu sušila od berbe do berbe. U jednom kutu tavana bila je i ostava svega i svačega što je bilo „šteta“ baciti. Taj sumrak koji je vladao pod krovom prekrivenim sitnim crijepom nije moglo razbiti nešto malo svijetla koje su propuštala dva kružna okna izrezana u daskama pročelja malo me je strašio ali izazov istraživanja bio je jači. Do jednom.

Tog sam dana ostao sam spavajući u zipki. Kada sam se probudio i vidio da nema nikoga odmah mi je sinulo da bi mogao krenuti u istraživanje tavana. Popeo sam se na tavan i požurio do ona nesretna okna na pročelju proguravši glavu kroz jedno od njih. Bio je to fascinantan pogled s visine „niz put“. Nikada do tada nisam vidio naše dvorište iz takve perspektive. Nisam vidio ni put kojim bi, tu i tamo, netko od seljana prošao obično noseći motiku na ramenu ili neku drugu poljoprivrenu alatku. Lijeno bi se provukla i pokoja konjska zaprega s kunjajućim kočijašem. Bio je to poseban pogled, međutim, kada sam odlućio nastaviti istraživanje unutrašnjosti tavana glava nikako da se izvuče iz okna.  I suze su krenule što od ogrebotina po vratu što od straha da ću tu ostati zaglavljen dovijeka a niti majčina ljutnja nije bila za odbaciti jer bi obično iskijao tur pod odgojnim mjerama luči ili nečega što se zateklo pri ruci. Dozivao sam i dozvao. Pokušali su me izvuči međutim nije išlo. Na kraju se je djed s vanjske strane popeo po lojtri do ruba pročenja i odvalio dasku da bi me izvukli svega isprepadanog. Što je bilo dalje nisam siguran međutim ovaj događaj nikada nije sputao moju zmatiželju za novim saznanjima.

Kada sam krenuo pisati ovaj tekst mislio sam da ću pisati o premijeru Plenkoviću koji je, po njegovom tajniku, završio u samoizolaciji na tavanu. Da li će on sa svog tavana virnuti u neku perspektivu u kojoj žive njegovi sugrađani ne znam. Postoji li uopće  znatiželja to vidjeti? Postoji li vjerojatnost nekog saznanja iz perspektive njegovog tavana? Tko bi njega spašavao da slučajno zaglavi kao svojevremeno ja? I bili itko ili bi samo vikali rugalicu kako smo mi djeca to onda radili: „Tavan, tavan, ćaća ti je glavan!“

Ma, tko bi rekao da se na tavanu svašta može pronaći.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here