Autor: Marjan Gašljević
Matko je, za razliku od Luce, vrlo promišljen. Uvijek razmišlja unaprijed i planira svaki događaj tako da se stvar odvija u njegovu korist. Maloprije večeras zove na kućni telefon sav u panici: “Deda, stavljaj sovice na prozor.” Sovice su, inače, njegove kućne papuče koje je davno prerastao ali ih još uvijek na neki način uspije navući na noge. Naravno ima još dva para papuča i to Dabrove i Lavove koji su nešto veći. Odmah shvaćam u čemu je problem jer ako nema čizmica, ovaj puta papuča, u prozoru u što će Sveti Nikola staviti darove? “Matko, Sovice su malene u njih će ti stati samo malo darova.” Podlo mu odgovaram: “Stavljaj i Dabrove i Lavove!” Žustro zapovijeda unuk. “A što ako dođe Krampus? Da li da ga gurnem s prozora?” “Sjećaš li se deda da je Sveti Nikola lani ušao u kuhinju dok smo ga vrebali u dnevnoj sobi? Pripazi večeras a Krampusa samo pozdravi i ne zamjeraj mu se.”
I I tako, po zapovijedi, idem posložiti na prozor Sovice, Dabrove i Lavove ako Sveti Nikola naiđe a Krampusa pozdravljam ovim putom da ne mora svraćati.
I tako večeras čekam Svetog Nikolu a u tom čekanju poslije razgovora s Matkom razmišljam. Zbilja razmišljam.
Skromne darove koje će Sveti Nikola staviti u Matkove i Lucine papuče s kratkim pisamcem kupio sam od svoje skromne radničke mirovine. Znam da će oboje biti sretni i zadovoljni i s tih nekoliko sitnica koje sam im mogao priuštiti. I za to je „kriv“ neki Krampus kojem sam u životu „prešao“ preko puta. Usprkos dva ranjavanja i zarobljavanja meni nija kapnula obilna mirovina kao nekim mojim kolegama iz tog davnog rata. Nisam imao a nisam niti htio dati „papire“. Vjerovao sam da sam skoro pet godina života ostavljenih na bojišnicama širom Hrvatske žrtvovao za neku nešto drugačiju Hrvatsku. Hrvatsku u kojoj će se cijeniti rad, znanje, stručnost i istinsko domoljublje. I još me nisu skroz razuvjerili i ako sam kroz život sretao uglavnom Krampuse. Volio sam pokazati svoje znanje i kazati što mislim očekujući konstruktivnu i argumentiranu raspravu iz koje ćemo izvući neki dobar rezultat. Ne ide to tako, rečeno mi je puno puta.
U jednom trenutku kada su me neki Krampusi zbiljski „spustili“ na zemlju pitao sam se a pitali su se i neki moji prijatelji: „Zašto?“
Odgovor je bio: „S Gašom se ne može razgovarati jer je svojeglav a to znamo još iz rata.“ U pravu su bili. O nekim stvarima se s Gašom ne može razgovarati posebno ne s pozicije novovijekih „komiteta“ kojih mi je pun kurac još iz „onih vremena“. Tulavci sa stavom „od gore“ upravljali bi životima sviju „dole“. Da, s Gašom je teško i nemoguće razgovarati kako složiti korupcijsku hobotnicu, kako nepotistički posložiti kadrovsku shemu na socijalističkim principima dogovorne ekonomije, kako namarinjati teleskopskom palicom ili bejzbol palicom nekog tko pita zašto nije prošao na natječaju, kako izbaciti obitelj iz stana da bi uzeo komodu koja ti se dopala, kako, kako, kako, …?
I tako ostadoh radeći nešto preko 44 godine pa me „moji“ istjeraše „jer imam uvjete“ a s 57 godina mirovinskog staža moram razmišljati smijem li kupiti vrećicu bombona više za „Nikolu“ a da ne srušim kućni budžet. Oni moji iz „komiteta“ i oko „komiteta“ nemaju tih problema i ako imaju dvostruko i više staža manje od mene. Njima je problem što su zatvorene birtije i kladare a ne što su omalovažili sve ono za što se je tuklo tristotinjak tisuća poštenih veterana od kojih sam i sam neke indoktrinirao da budu glupi i vjeruju u ideale kao i sam.
Da Matko, sa svojih osam godina puno si pametniji i razumniji od mene. Krampusu se, zbilja, ne treba zamjerati. Samo, meni je kasno pa makar i obećao da neću „gurnuti Krampusa s prozora.“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here