Pogorelić u Lisinskom

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

U ovoj koroniziranoj godini dogodilo mi se nešto što sam dugo priželjkivala. U subotu sam bila na koncertu Ive Pogorelića i mirno mogu reći da je ova godina uljepšana na samom njenom kraju.

Parafrazirat ću riječi Branimira Pofuka da se Pogorelićeva izvedba može usporediti sa skokom u dubinu u kojoj vladaju smisao i ljepota i do koje ne dopiru buka i bijes što tutnje Hrvatskom gore na površini, u plitkoj i opasnoj površnosti. Ta ljepota i smisao prate ovog osebujnog virtuoza od najranijih dana. Fakti kažu da se školovao na Konzervatoriju Čajkovski u Moskvi, potom na Moskovskom konzervatoriju, da je 1980. godine eliminiran na Chopinovom natjecanju u Varšavi, da je Marta Argerich tada demonstrativno napustila žiri, jer ga je smatrala genijem. Presudan je bio susret sa gruzijskom pijanisticom i pedagoginjom Alizom Kezeradze, jer je redefinirao svoju tehniku usvajajući znanja koncentrirana u iskustvima različitih pijanista. Stekao je reputaciju pijanista izvanrednih mogućnosti i suvremenog duha. Utemeljio je Zakladu za mlade glazbenike 1986. godine u Zagrebu, a 1989. u Bad Wörishofenu pokrenuo je međunarodni festival za podupiranje mladih glazbenika, UNESCOV je ambasador  dobre volje, u Pasadeni je 1993. godine osnovao Ivo Pogorelich International Solo Piano Competition.

Od Varšave ga prati glas ekscentričnog, kapricioznog i nepristupačnog čovjeka, netko reče ludog genija, koji često otkazuje koncerte, svira u malim gradovima, na sveučilištima, u crkvama i školama. Ako je u umjetnosti važan pristup, onda je jasno zašto je Pogorelić posvećen, zašto je uspio sačuvati mir i zašto uživa u hedonističkoj izolaciji. Sam je rekao „sve što je bitno u umjetnosti je način, pristup. To je ono što odvaja izraženo od neizraženog, što odvaja oblikovane ljude od neoblikovanih ili prostih. Moj posao ostaje nešto što pripada onom uobličenom.“ Da je tako potvrdila je i kuća Sony Classical koja ga je proglasila jednim od svjetskih glazbenih čuda.

Na pitanje može li virtualni život kojeg danas živimo ugroziti žive nastupe, Maestro odgovara da ne može, jer je jako bitno da se osoba fizički nalazi u prostoru gdje se događa umjetnički akt. I to je to. Taj doživljaj glazbe, koja kao vječni oblik direktno ide na emocije, ta autonomnost svijeta muzike je nešto što se može doživjeti samo uživo. Pokazatelj je to da ljudi ne žele biti isključeni iz procesa življenja i nijedna imitacija života ne može ga nadomjestiti.

Subotnji su recital činili: J. S. Bach – Engleska suita br. 3 u g-molu BWV 808; F. Chopin – Barkarola u Fis-duru, op. 60 i Preludij u cis-molu op. 45; M. Ravel – Gaspard de la Nuit , M.55.

Iz vodiča kroz program saznajemo da su Bachove skladbe za čembalo mjesta za izražavanje dubokih misli i prostori introspekcije u što se Pogorelićeva osobnost savršeno uklopila. Za Chopina se navodi da je i danas enigma koja je snažno utjecala na tijek glazbene povijesti, a da su njegovi kasni opusi upravo mistične ljepote. I ovdje se Pogorelić savršeno uklopio, jer se poput njega konstantno razvija, a glazbeni mu izričaj postaje komprimiraniji, potpuno okrenut transcendentnom i lišen svake površnosti. Ravel je bio talentiran pijanist, pa je poveznica s remek djelima pijanističke literature logična. U Maestrovoj izvedbi čujne su raskoš i bogatstvo njegove glazbe „iako nas lakoća kojom pijanist rješava visoke tehničke zahtjeve uistinu zaprepašćuje i ne daje čak ni naslutiti s kakvom vraškom partiturom pijanisti imaju posla u pokušaju savršene interpretacije.“

Samoća, bijeg u daljinu i zagonetnost su asocijacije koje su me zaokupile u opsjenjujućoj dimenziji ovog dugo očekivanog susreta.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here