U spomen na akciju „Vihor“

Autor:Marjan Gašljević

13. prosinca 1991. godine Hrvatska vojska je na širem području sela Šišinec krenula u do tada najopsežniju napadnu akciju nazvanu „Vihor“ s planom oslobađanja dijela područja između rijeke Kupe i Gline ta oslobađanja same Gline kao okupatorskog središta Banovine. Poslije prvotnih uspjeha akcije zbog različitih okolnosti akcija nije uspjela. Poslije su osnovana dva istražna povjerenstva koja su utvrdila okolnosti. Na žalost hrvatske postrojbe imale su mnogo žrtava a posebno zagrebačka 102. brigada. Ovdje se samo prisjećam svog doživljaja te akcije koji sam opisao i u knjizi „Dnevnik jednog Tekuta“. Svim poginulim i preminulim sudionicima akcije želim vječni mir a obiteljima iskrenu sućut. 

 

Zazimilo je. Vani suhomrazica. Božo konačno prekida neizvjesnost. Žurno u tijeku dana moram posade na rtps-ovima rasporediti na teren upravo onako kako ćemo se toga jutra dogovoriti. Ne upoznaje me kako je cjelovito zamišljena akcija. Za moju postrojbu i mene gotovost je u 3 sata. Moja dnevna zadaća je sve tri posade na rtps-ovima dovesti na predviđene položaje, uspostaviti međusobne veze te postrojbe uputiti na središnjice veze odgovarajućim planovima rada. Težište akcije je na pravcu s. Šišinec, s. Stankovac, kao bliža zadaća, s. Mala Solina, s. Hađer, kao daljnja zadaća. U akciju se uključuju i postrojbe Operativne grupe Zagreb na našem desnom krilu, prvo Velikogorička brigada i krajnje desno uz tok r. Kupe, sjeverozapadno 149. brigada, s osnovnom zadaćom osigurati bok težišnom pravcu zauzimanjem komunikacije na desnoj obali r. Kupe od s. Pokupska Slatina, te dio komunikacije s. Pokupska Slatina, s. Taborište s težištem neutraliziranja neprijateljskog topništva raspoređenog u području s. Taborište. Jedan rtps je u zoni odgovornosti Velikogoričke brigade, jedan u području s. Šišinec, a jedan u polaznom području 102. brigade u s. Letovanić kao osnova planirane središnjice veze na narednom zapovjednom mjestu u s. Gračenica.

Dan mi je protutnjao nevjerojatno brzo. Iz OZ pripomoći mi je došao i Zdenko. Njegovo znanje i strpljivost uvijek dobro dođu. Do večernje koordinacije posao je bio obavljen i taman stigosmo popiti vruću kavu i malo se ugrijati, jer gotovo cijeli dan smo proveli na otprilike minus deset. Niti na koordinaciji Božo nije predstavio zadatak u cijelosti. Detalje i zadaće pojedinih postrojbi razradio je izravno s njihovim zapovjednicima i sada je od njih tražio samo da potvrde da su zadatak razumjeli u cijelosti, razradili ga s osnovnim podređenim postrojbama te da su spremni za izvršenje zadaće. U dvorani u kojoj smo održavali koordinaciju osjećala se blaga euforija, većina prisutnih do večeras mogla je samo naslućivati da se nešto sprema, a sada su dobili i potvrdu, iako niti približno nisu znali što. Još u tijeku koordinacije postrojbe koje su trebale izvršiti, po mogućnosti neprimjetan, prelazak r. Kupe, krenule su u podilaženje, a 102. brigada je krenula u očekivano područje. Dio plana, koji smo samo naslućivali, bio je da specijalna postrojba MUP-a s Glinjanima iz Glinske bojne u tijeku večeri forsira r. Kupu na nekoliko mjesta te borbenim djelovanjem izbaci iz funkcije neprijateljsku obranu organiziranu praktički uz komunikaciju koja prati desnu stranu toka rijeke. Po izvršenju ove zadaće slijedi uvođenje 102. brigade kojoj je daljnja zadaća braniti ovako stvoreni mostobran zajedno s postrojbama na svom desnom krilu koje će također svaka u svom području izvršiti nasilan prelazak rijeke i nastaviti braniti tako stvoreni mostobran. Zajedno sa 102. brigadom u s. Šišinec izvršit će se i uvođenje oklopne bojne (nekompletne) kao ojačanja pješačkim postrojbama i temeljnoj postrojbi za izvršenje naredne zadaće, a topničko-raketne postrojbe obavljat će svoj dio paljbene potpore iz sadašnjih područja rasporeda po planu paljbe i traženju.

Uzbuđenje je potisnulo strepnju dok sam slušao referiranje zapovjednika brigada koji su potvrđivali svoju gotovost za izvršenje zadaće. Posebno su me dojmili vatreni govori zapovjednika Tenkovske bojne i 153. brigade, čak su me natjerali da se potiho zasramim što sam se uopće usudio sumnjati u borbenu spremnost pojedinih postrojbi. Odmah poslije večere popunio sam rap i provjerio opremu, dopunio mali borbeni ranac hranom, a borbeni ranac napunjen pričuvnom odjećom i obućom te vrećom za spavanje ubacio u prtljažnik.

Prije nego što sam zajedno sa Zdenkom krenuo put Šišinca, u operativnom središtu sam doznao da je prvi dio zadaće izvršen vrlo uspješno i da se krenulo s uvođenjem oklopa i 102. brigade. Postrojbe desno još nisu krenule u izvršenje zadaće tako da je neprijateljsko topništvo počelo djelovati po mjestu prelaska r. Kupe. Slušajući neprijateljske radio kanale, čula su se samo panična dozivanja pojedinih postaja. Osobno nisam imao potrebu biti tamo  sve do postavljanja narednog zapovjednog mjesta, no ipak smo odmah krenuli u vedru, ali i vrlo hladnu noć. Stražar nam reče da je više od šesnaest ispod nule.

Već od Žažine počinjemo se lagano čuditi vojnicima i vozilima koja nam idu ususret. U Letovaniću gužva. Debeli minus štipa obraze ispod ledene kacige i tjera suze na oči. Od Kupe, prosječnog vodostaja, otkidaju se pramenčići. S istoka nebo počinje blijedjeti, a sa zapada mukla tutnjava eksplozija. Ne pitamo što se događa, s obzirom na gužvu ljudi i vozila, računamo da i drugi dijelovi 102. kreću s uvođenjem. Niz Orleković sve više nam vojnika žuri ususret, pojedinačno, u manjim grupicama. Nešto nije u redu, vidim. Zastajem.

«Kuda idete?», pitam.

Nema odgovora, samo ubrzavaju korak. Nekoliko ih bez oružja i opreme, samo grebu uzbrdicom. Iz doline ispod nas ječi od eksplozija. Zabrinuti se sjurimo nizbrdo prema selu. Tu i tamo u jarku dijelovi vojničke opreme, transportne vreće, radio-stanice. Na ulazu u mjesto zastajem i s nevjericom gledam nekoliko izbezumljenih vojnika kako protrčaše pored nas, bez ikakve opreme i osobnog naoružanja, bez zimskih jakni, samo u vestama ili košuljama skorenim od smrzavanja. Pa oni su se smočili od glave do pete, ne stižem ih niti pogledati, reski fijuk padajuće granate natjera me da zaplivam uz ogradu. Smrznuti buseni mi rasparaše dlan, rub kacige zareže se u nos, a na sve to RAP me svom svojom težinom četiri puna okvira sastavi iza vrata. Iako znam da kad čujem fijuk granate, ta je već prošla i ne može mi nauditi, ipak je nagon za samoodržanjem jači. Grunula je nedaleko. Podignem pogled i vidim Zdenka nasred dvorišta, leži na leđima kao kornjača, mlatara rukama i nogama pokušavajući se podići. Uz stalno, jače ili slabije bubnjanje eksplozija pretrčavam dvorište do zida čardaka. Podrumska vrata otvorena, ulazimo. Gotovo me prestrašiše deset – petnaest pari zažarenih očiju u mraku podruma. Dok nam se oči privikavaju na mrak polako počinjemo razaznavati vlasnike tih očiju sklupčane uokolo uza zid prostorije.

Nikad prije, a niti dugo, dugo poslije, sve do «Oluje», nisam vidio da se ljudske oči mogu tako sjajiti. Neprirodan žućkasti sjaj širom otvorenih očiju i raširenih zjenica natjerao mi je laganu jezu niz leđa. Pokušavam doznati što se događa, gdje su zapovjednici. Ništa, ni crne ni bijele. Okolo pršti. Spuštamo se prema crkvi. U sve sjajnije i hladnije jutro pretrčavaju vojnici. Ne osvrćemo se puno, pogledom se traži samo naredni zaklon. Došlo mi je da bacim rap, svaki me put tako krvnički zvekne po glavi ili vratu. Uz Kupu na mjestu prijelaza nalazim Jeru i Bukija. Dok smo izmijenili samo nekoliko riječi izveli smo dvostruko više «sklekova», Jere se žali da je već dobio upalu mišića od zalijeganja. Pokušava nešto poduzimati. Što ćeš poduzeti kada te nitko živ ne sluša, i suhi i mokri i smrznuti, svi traže mjesto što dalje od prijelaza i od Kupe.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here