Gledati a ne vidjeti

Autor: Marjan Gašljević

U jeku epidemije korona virusa svakodnevno smo izbombardirani gomilom brojki i različitih statistika. Sve se mjeri brojevima a ponekad „iskoči“ i neki broj neutemeljen u egzaktnim matematičkim zakonima koji primatelje informacije, one koji su u srži a i šire „picajzle“, navodi na uvjerenje da ih se pokušava manipulirati pa onda zakolutaju raznim teorijama zavjera i tko zna čega još. Ma kako bilo, bilo da je virus COVID 19 pobjegao ili ciljano pušten iz nekog laboratorija, bilo da je krenuo od žderača šišmiša ili neke još intrigantnije priče on je tu. Oboljevaju i umiru milioni ljudi, zdravstveni sustavi, pa čak i oni naprizemniji koji preminule spuštaju u zemlju, pucaju po šavovima, stručnjaci i kvazistručnjaci prodaju svoje priče a oni pragmatični s pristupom mreži proizvodnje, distribucije i prodaje zadovoljno trljaju ruke dok im na račune sjedaju basnoslovna sredstva od prodaje provjerenih i neprovjerenih lijekova i cjepiva. Što je sve običan čovjek spreman dati da bi sačuvao život i zdravlje?

U neka i ne tako davna vremena izrečena je jedna stravična rečenica: „Smrt jednog čovjeka je tragedija – smrt milijuna statistika“. Rečenica je pripisana sovjetskom diktatoru Staljinu koji je u malo spominjanom genocidu Ukrajinaca života lišio 1,5 do 1,7 milijuna pripadnika tog naroda što u gulazima što stratištima a općenito ga povijest tereti za oko 20 milijuna žrtava lišenih života na različite načine. Danas u različitim dokumentarističkim izvješćima, posebno iz vremena Drugog svjetskog rata, rijetko će mo dobiti i bilo kakav podatak, a kamo li točan, o sovjetskim žrtvama u pojedinim bojnim aktivnostima radilo se o pobjedničkim ili gubitničkim. Staljin, dakle, nije brojao žrtve što jedan svjedok, pripadnih Wermachta, s Istočne fronte komentira: „Pucali smo i pucali a oni su padali i odmah izvirali novi. Nama je ponestajalo streljiva ali njima nije vojnika.“ Tako za naprijed spomenutu rečenicu istraživači kažu da je nije izrekao Staljin već da ju je (za) napisao veliki Njemački književnik Erich Marie Remarque.

Ove dvije kratke pričice o umiranju nešto i nisu prikladne za usporedbu. I ako neminovnost umiranje je uvijek vrijeme za propitivanje. I u tom ratu kao i u svim drugima jedni su ginuli a oni drugi, nešto pragmatičniji, profitirali.
Trebaju li nam, stoga, danas, jučer, sutra nizovi brojki koji, kako rekoh, kad – kad i nemaju matematičku egzaktnost i čemu nama običnim građanima, medicinskim, epidemiološkim, virološkim laicima ti brojevi uopće mogu poslužiti jer i da bi vidio čovjek mora znati gledati?
I onda u poplavi svih tih informacija i teorija ljude puzajući opsjeda strah, strah za vlastiti život i tada prestaju vjerovati u sve zaboravljajući da je i, u konačnici, loše vodstvo bolje od nikakvog.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here