Autor: Marjan Gašljević

Pročitah danas na nekom portalu da u Zagrebu na jednom prodajnom mjestu jedne tvrtke prodaju kilogram čvaraka po 300 kuna. I sam sam se do sada čudio kada sam znao vidjeti u trgovačkim centrima kilogram 127 ili 135 kuna a na štandovima OPG-ovaca prilikom sajmova i izložbi i do 150 kuna.
Joj, da su mi sada svi oni čvarci koje nisam htio pojesti.
U tamo neka poodavna vremena mog dječaštva u domaćinstvu su hranili pored ostalog i svinje. Bila je to sorte banijska šara a, u stvari, za druge se nije niti znalo sve dok tamo osamdesetih banijska sela nije počeo pruzimati landras i druge uvezene sorte. Ta banijska šara je istisnuta i ubrzo nestala iz seoskih kotaca da bi se u posljednjih nekoliko godina ponovno pojavila zbog kvalitete mesa ali i izdašne masnoće od koje bi nastajao vrhunska domaća slanina i, naravno, čvarci.
Moja obitelj je hranila desetak „ranjenika“ kako smo ih zvali i to, obično, 4 za naše potrebe a ostalo za prodaju. Do kolinja nakon 15-tak mjeseci hranjenja svinje bi dosegle i preko dvjestotinjak kilograma. Samo je, pak, kolinje bila posebna „akcija“, koju sam opisao u nekoj od priča pa da se ne ponavljam, koja bi se pripremala danima i mjesecima unaprijed. Dok sam bio još „švrćo“ jedna od najtežih zadaća u pripremi mi je bila što sam morao okretati „tocilj“ da bi djed nabrusio noževe za kolinje. Bio je to dosadan i dugotrajan proces koji bi znao biti prekinut djedovim psovkama i majčinom šibom. Vrtjeti je, trebalo, klimavi tocilj polagano jednakom brzinom bez cimanja.
Meso od kolinja raspoređivalo se i pripravljalo za cjelogodišnju upotrebu. Za pac ili rasol iza kojeg bi slijedilo sušenje obrađivani su butovi te krtinom prošarana slanina ispod rebara. Od mesa ispandlanog s lopatica, oni najbolji komadi, radile su se, danas zaboravljene, danke. Krmenadli su se rezali na „obroke“ za pečenje i spremali bi se u mast. Oni bi, obično, prvi išli u upotrebu. Sve ostalo „šareno“ meso rezalo bi se za kobasice a ono najslabije kvalitete za češnjovke. Rebra i špicevi bi se obrađivali za pac i sušenje kao i glavuše i jezici koji bi se nakon nekoliko dimova obično koristili „za pod zelje“ još u zimskom mjesecima. Za „dim“ bi se pripremale i nogice, uši i rezali bi se „lijepši“ komadi kože od čega se kuhala hladetina.
Kako rekoh banijska šara obilovala je slaninom koja se je rezala na pravilne kockice te se je topila mast i cijedili ili prešali čvarci. Upravo ta velika količina slanine „izbacila“ je tu sortu kada su se počele uzgajati „mesne“ sorte. Mast se topila, obično, sutradan a netko je čvarke samo cjedio pa bi ostali onako kakvi su bili izrezani, kockasi i sočni. Drugi bi, pak, čvarke cijedili različitim prešama da bi dobili „čips-čvarke“ što je, kod nas, bilo rijetko. Od ostalih mesnih „otpadaka“ kuhalo se za krvavice čiji je sastojak najviše činila krv koja se je „hvatala“ prilikom klanja.
Jednostavno, ništa se nije bacali niti je bilo „od viška“. Sakupljala se čak i dlaka. Prije „šurenja“ zaklane svinje rukama bi se čupala kvalitetna, hm, dlaka, posebno ona sa šije i čuvala jer bi, kada prođu kolinja, u selo dolazili „pokučarci“ koji bi ptkupljivali tu dlaku za izradu četki a plaćali bi je, najčešće, raznim uslugama kao, recimo, popravkom kišobrana, krpljanjem lonaca, brušenjem britvi i noževa i drugim sitnim radovima.
Poslije kolinja prvo bi se jele krvavice „na sto načina“ sve dok se ne bi pojele. Krvavice bi se jele za ručak dok bi doručak bili žganci začinjeni s čvarcima. I to ne sovim čvarcima od 300 kuna već se onim mrvicama od čvaraka koje bi ostale u kotlu kada se izlije mast. „pravi“ čvarci bili su viša razina ali bi se i oni znali naći na žgancima ili bi bili neko međujelo ili „lovački“ ako domačica nije, zbog drugih poslova i obaveza, skuhala „pravi“ ručak. Krvavice, čvarci i hladetina koja se je kuhala jednom tjedno taman do kraja zime, bili su za nas djecu prava tlaka. Međutim nije bilo mjesta durenju jer je šiba uvijek bila majci na dispoziciji. Jebote, što nisam znao gdje skriva plavi telefon.
Moj djed Jure ustajao je rano ujutro. Obično oko 5 sati. U zimsko vrijeme išao bi „namiriti blago“. U jedan bi džep stavio šaku čvaraka a u drugi komad kruha. Prije ulaska u štalu svratio bi u podrum te natočio limeni lončić, koji je uvijek stajao na bačvi, vina. Ma koliki minus vani bio taj lončić mu je bio jutarnja norma kao i rečena šaka čvaraka i mjera kruha za kojima bi, malo – malo, posegnuo u džep. Gricnuo bi, gutnuo i popričao s krvama i konjima, natrpao im sjena u jasle, malo grdio, malo psovao a s nekima bi i sasvim „ozbiljno“ porazgovarao o politici. Njima je, jedinima, vjerovao znajući da ga sigurno neće cinkati miliciji ili lokalnim špicama.
I, sada, dok gledam te čvarke od 300 kuna i suze i sline mi curkaju. Nit’ čvaraka, nit’ kuna. Eeee, glavo luda koliko li si samo mogao čvaraka pojesti možda bi se nakuclo i cijeli Državni proračun.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here