Novogodišnji dan: Zbogom 2020. Dabogda se ne ponovila više nikada i nigdje

Autor:Miroslav Šantek

Nakon četiri dana po prvi put pijem crnu kavu. Iz velikog lonca prelijeva ju u plastičnu čašu nepoznati mladić.Nudi i šećer i mlijeko. Na štandu otvorenog, nevidljivog kafića u središtu Petrinje, na Trgu hrvatskih branitelja u neposrednoj blizini masivne, još do prije nekoliko dana jedine ruinirane građevine na ovom mjestu – nekadašnje Robne kuće Petrinjka, čiji su armirani stupovi preživjeli rat, pljačku, otvoreno nebo, vrućine i hladnoće, nebrigu ljudi, a sada i ovaj razorni potres. Sada, nakon nekoliko dana od paklenog udara, zgrade oko “Petrinjke” izgledaju puno lošije i čini se da su spremne su za neslavan kraj postojanja u obliku vjerojatnog rušenja.

Situacija podsjeća na ratne traume i psihoze. Samo, ovog puta, mnogi ljudi kažu da im je puno gore. Uvukao se strah i nemir u njih i stalno očekuju neki novi udar. Grad je u poluživom stanju. Ništa ne radi. Ne može se kupiti hrana. O nekim luksuzima tipa jaja ili paket običnih žarulja može se samo sanjati. O pivu da ne govorimo. Sav društveni život se svodi na dolazak na ovaj trg. Naravno, onih građana koji mogu doći do njega. Ovdje se dijele osnovne stvari za preživljavanje. Kruh, voda, mlijeko i puno prehrambenih konzerviranih proizvoda. Dovoljno i obilno. Šatori Gradskog Crvenog križa Petrinja prazne se i pune doniranom robom koja stano pristiže. Nebrojeni kamioni, automobii, volonteri, izmjenjuju se na ovom mjestu kao na pokretnoj traci.

Postoji i Food Truck – kamion pristigao iz metropole koji svakodnevno dijeli tisuće topih obroka. Ljudi strpljivo čekaju u redu, uzmu hranu u plastičnim posudama i jedu ovdje ili obrok nose svojim prebivalištima. Srećem i nekoliko žena koje mi pričaju svoje viđenje tog sumanutog trenutka potresa. Jedna je bila u kuhinji, druga u posjetu prijateljima. Obje su preplašene, obje će nositi tu traumu zauvijek u sebi, baš kao i tisuće Petrinjaca.

Ulazim u veliki šator koji iznutra izgleda kao mala tvornica hrane. Mnogobrojna nepoznata lica se smiju dok pripremaju jela. Ovdje se na licu mjesta kuha hrana u velikim količinama koja je namijenjena transportu do okolnih sela i ljudi koji ne mogu doći do grada. Čuju se razni naglasci. Od kajkanja do dalmatinskog govorla. Gledam kako skupina mladića vješto noževima usitnjavaju špek, drugi pripremaju mirodije, a u ogromnom kotlu se upravo priprema grah. Cijela Hrvatska je ovdje. Na ovaj novogodišnji dan. Kad su ti dobrovoljni gosti odlučili svoje vrijeme posvetiti u pomoći ljudima u nevolji daleko od svojih krajeva. Mogli su sjediti u toplom ispred televizora i odmarati se. Ali nisu. Došli su ovdje u Petrinju na novogodišnji dan. Novi početak. Novo vrijeme. Zbogom 2020. Dabogda se ne ponovila nikad više. Nigdje.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here