Ivan u noći u kući koja se svaki čas može srušiti

Autor:Miroslav Šantek

Una se zamutila. Narasla. Ubrzala. Razlila. Ova vodena ljepotica u ovo maglovito, očajno popodne drugog dana 2021. ponegdje na samo desetak metara od ceste i našeg automobila mreška se i teče granicom Hrvatske, granicom Europske unije. Četiri dana su prošla od razornog, silovitog potresa koji je uništio dobar dio Petrinje, Gline i oštetio Sisak i okolne krajeve. U Petrinji iz koje dolazimo je kaos. Nešto slično ratnom stanju. Službe su u funkciji. Na svakom kutku se popravljaju dimnjaci i krovovi, počinju se uklanjati i rušiti zgrade, statičari obiaze teren, stižu volonteri i pomoć, vrlo je živo i ubrzano. Nitko u stvari ne zna koliko je točno Petrinja uništena, ali samo središte je velikim dijelom spremno za rušenje.

Lucija Pavlović i Marija Magdalena Abramović

Ali u ovim banovinskim gradićima Hrvatskoj Kostajnici i Dvoru nema tako strašnih razaranja, nije se osjetio taj užasan udar u razarajućoj mjeri, ali štete ima. Itekako. Dok se vozimo prema Dvoru primjećujemo ljude kako ponegdje popravljaju krovove. Zastajemo u selu Divuša.Ovdje je vatrogasno spremište pretvoreno u skladište hrane i potrepština što stižu kao pomoć ovadašnjim stanovnicima. Ima svega. Konzervi, sokova, mlijeka, slatkih i slanih proizvoda. Sve to pakuje, dijeli i razvozi skupina vrlo mladih ljudi iz ovog kraja koji su odmah ponudili pomoć u ovim kriznim situacijama, a organizirao ih je Ivan Vukić. Dvije mlade cure, 20-godišnjakinje neumorno pakuju hranu u kartonske kutije. Lucija Pavlović i Marija Magdalena Abramović su iz obližnjih sela Golubovca Divuškog i Unčana. Obje su studentice. Budući akademski građani iz ovog kraja gdje mediji dolaze samo kad je neka spika oko budućeg odlagališta nuklearnog otpada. Mnogi za ova područja ni ne znaju, a još manje pitaju kako ovdje ljudi žive. Mi smo bili prvi medij koji je posjetio ove ljude u ovoj potres krizi.

Ivan u kupaonici koja više nije za upotrebu.

Ivan nam sugerira da postoji nekoliko teških slučajeva. Sjedamo u njegovog starog Opela i stajemo u selu Golubovac Divuški. Na kućnom broju 11. Stara drvena kuća nam otvara svoja vrata. U njoj živi visoki čovjek. Sam. Ima 38 godina i pali cigaretu za cigaretom. U ova psihički depresivna i krizna vremena nije mu za zamjeriti. Ivan Idžaković je građevinski radnik. Kuća mu je stara, Sirotinjska ali topla. Ovdje nema modernog namještaja, nema ništa sličnog što možete zamisliti. Imaju stare osnovne stvari i predmeti za život. I novonastale pukotine. Vrlo opasne. Vrlo teške. Potres je u velikoj mjeri oštetio statiku kuće i polupao zidove. Zlosutne crte su jako vidljive. Kuća stoji, ali Ivan ne može biti miran. Ne može mirno zaspati. Po danu može nekud otići po selu. Popričati s nekim i ubiti vrijeme. Ali ovdje kad noć padne ona je crna. Neprobojna i tiha. Ivan se boji. Nema nigdje nikoga kod koga bi mogao otići. Ova stara kuća je sve što ima. Ona je njegov jedini život, a sada je u teškom stanju.

Dva Ivana. Dva prijatelja. Jedan donosi hranu i pomoć, drugi strahuje od urušavanja kuće

Kao i mnogi drugi ljudi Ivan strahuje od novog potresa. Taj bi mogao srušiti kuću na njega. A izgleda da ne nedostaje puno i da se kuća svaki trenutak može srušiti sama od sebe. Nema struje. Ona je sada Ivanu samo želja i uspomena. Neugodan osjećaj je kad ne možete pomoći u takvoj situaciji. Možete reći:Drž se i čuvaj se. Ali noć je pala. Ivan je sada u kući koja se svaki čas može srušiti. Ako neke dobre duše i pročitaju ovu priču i imaju neku kamp kućicu, nebitno kakvu, samo da ima krov nad glavom. Siguran dok se situacija nekako ne riješi.

Video:Daniel Pavlić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here