Zovem se Ljubica, majka sam jedne predivne petogodišnjakinje, liječnica sam u OB Sisak, onoj za koju kažu da je sat stao u 12:19h, a vrijeme ide dalje. Pišem. Ja tako preživljavam more osjećaja po kojem plivam svakoga dana. Sad osjećam nešto, a što, ne znam. Nekako tonem. Mislila sam da sam dala ime svakom trzaju srca i duše ali.. 6.3 je protreslo sve do srži i izašlo je na površinu nešto čemu ne znam ime. Mješavina je to sastavljena od nade i tuge, ljutnje, očaja, ponosa i osjećaja borbe, nostalgije, istovremeno euforične sreće.

Prvo u par sekundi nestao mi je život kojeg sam živjela, rodna kuća postala je nešto čemu se daje kategorija, u nekoliko sekundi bila sam sigurna da je životu došao kraj dok smo ja i moja Sanja stajale pod štokom i hvatale tlo pod nogama, strah kojeg nikad ranije nisam osjetila tako intenzivno za moje dijete i moje voljene. U par minuta bolnica u kojoj kruh svoj zarađujem, postala je scena iz filma katastrofe u kojem se pacijenti helikopterima izvlače. Nostalgija za onim čega više nema. Onda vidim svoju pticu i mačka kako spavaju na pola metra i uopće si ne prijete niti im što smeta. Moji psi kad su me prvi put nakon toga svega vidjeli, s takvom radošću su skočili na mene da sam imala osjećaj da će progovoriti. Ne znaju, pa su cvilenjem izrazili i tugu i strah i radost. Onda vidim žive sve voljene. Onda vidim ljude koji me zovu- dragi prijatelji, toliko Vas je zvalo, pitalo za mene i moje, nudilo smještaj, sve živo uključujući i ručak. Vaša dobrota, vaša ljubav, vaše riječi ohrabrenja, vaša prisutnost dali su mi nadu da ima kraja ovom mraku. Hvala nije dovoljno veliko da izrazi moju zahvalnost. Ovih dana posjetili su nas potpuni stranci – nahranili, donijeli vodu, obukli nas, donijeli grijalicu. Obišli su nas novi susjedi, svatko nam je na svoj način kako je mogao pomogao. Ne mogu biti u kući jer se bojim, spavam u autu, često stojim vani i gledam isti prizor svake večeri, kolone ljudi koji su nam došli dati dio sebe i pomoći. I stalno dolaze, i pomažu, i donose. Nesebično i bez kraja.

Iz Župića smo donijeli raspelo. Ono je preživjelo. Izgubivši puno pronašla sam više – davno izgubljenu vjeru u ljude. Zlo pršti po mrežama i oko nas, toliko se samopromovira da izgleda kao da dobra vise nema. Ali onda se nesto ovakvo dogodi i pola Hrvatske se slije na Banovinu. Dobro postoji. Dobri ljudi postoje. Tihi su…ali kao što sam i ranije pisala, tiha voda brege dere. Moju Banovinu je razderao potres, a dobri ljudi zalijepili su razderotine i skupili krhotine. I dok ovo pišem bježim van jer opet trese. Nema veze, na kraju svakog mraka ukaže se svjetlo. Da pišem “sretna nova” dok sjedite pod vedrim nebom a mjesec bleji odozgo u studenoj noći, ispred vas rusevina od života, nemam volje, ne mogu. I meni je tako. Zato u novoj godini želim vama i sebi isto zajedništvo, bez bolesti i prirodnih katastrofa, mir i vaše voljene uz vas. Želim vam radost i nadu. 2021. budi manje loša.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here