Kandelaberi svijetle među ruševinama – kakva je, takva je – još uvijek je to Petrinja. I uvijek će biti

Autor:Miroslav Šantek

Romantična je bila ta Petrinja. U svako doba godine. Pa i u ovo, nekoiko dana nakon novogodišnjeg slavlja gdje se na nekom tulumu uvijek neke usne spoje. Pa se danima poslije nalaze i ljube. Počeci su uvijek najbolji. Neka energija ispod zimske jakne te tjera u noć. Prolaziš kroz središte grada. Kroz niz uspavanih starih kuća starih stotinama godina. Osvijetljene su nizom kandelabera i svaka čuva u sebi mnoge priče.I odlaziš nekud u mrak nasipa Petrinjčice ili Kupe. Na neki kat Sajmišta, vikendicu ili neku kuću. Odlaziš. I bude ti dobro. Sve do ove godine kad ništa od sveg tog nabrojanog nije bilo. Dogodila se tragedija.

Ranjeni grad u noći.

Treći je dan godine gospodnje 2021. Noć, vlažna, kišna i promrzla je prekrila središte Petrinje. Ono što je ostalo od tog središta nakon katastrofalnog potresa. Ruševine stoje u noći. I kandelaberi svijetle. I božićno – novogodišnja rasvjeta. Ulice su blokirane. Interventna policija čuva središte grada. Prolazi pokoji volonter na večeru u obližnji šator na Trgu hrvatskih branitelja. Još jedna noć prekriva grad u nikad čudnijem i razorenijem stanju, Nitko ne zna što donosi sutra i budući dani. Ljudi su podijeljeni u mišljenjima. Kažu da ako odmah ne počne obnova Petrinje više neće biti. Ljudi će jednostavno otići. Nitko ne zna koliko će trajati obnova, kako će to izgledati. Možda Petrinja i u ovom zlu ima neku šansu za neki novi početak jer sve državne vlasti do danas su je samo unazadile. Ostavile u sirotinji i beznađu. Nitko se od političara u finim odijelima sa svim blagodatima ugodnog i jako dobro plaćenog života i kruha bez motike nije trsio u ove krajeve ubosti novac i pokrenuti ovaj kraj da bude živ i bogat kao prije rata. Naprotiv, ovdje su ožiljci davno završenog rata stajali još do prije par dana. Prije ove katastrofe.

Mjesto pogibije Laure Cvijić

Ispred dućana Zelene kuće na početku Turkuinove ulice naslagane su cigle i komadi otpalog betona. Na njima gore svijeće. Ovdje je poginula od posjedica potresa 13-godišnja Laura Cvijić. Mnogi građani misle da bi ovo mjesto trebalo ostati u ovakvom obliku u spomen na nju i još šest žrtava ove nesreće. Ustvari – sedam, jer danas se dogodila tragedija. Na početku ulice .Gromova, na krovu jedne kuće je poginuo jedan volonter. Ne zna se od čega. Neki kažu da ga je srce izdalo. Isto ono koje ga je dovelo u Petrinju. Zvao se je Albin Canjar iz sela Mali Jadrč kraj Severina na Kupi. Imao je 57 godina i veliku dušu. Gradonačelnik Dumbović je službenim priopćenjem izrazio sućut i žaljenje.

U i ispred šatora na trgu je živo. Ima ljudi. Umorni pripadnici raznih službi nakon cjelodnevnog rada sjeli su na toplu večeru. I građani dolaze po topli obrok ili konzerviranu hranu. Miris graha iz Food Trucka me je privukao i posložio u red za čekanje. Međutim, žena ispred mene je dobila posjednju porciju graha te večeri. Ostao sam bez te želje. Gladan nisam. Ni žedan. Hrane ima u obilnim koičinama. Ali topli grah uvijek mogu pojesti. Nema veze. Uvijek ima drugi put.

Par djevojaka započinje pjevati onu poznatu navijačku pjesmu: Najlakše je kad pitaju me… muški glasovi se pridružuju, pjesma glasno ori kroz noć. Ova ekipa je i u ovakvim situacijama nasmijana. Ima ih desetak i volontiraju ovdje danima. Noć postaje sve crnja i mirnija. Uskoro će sve utihnuti i utonuti u san. Kandelaberi svijetle među ruševinama i koracima interventne policije. One Petrinje kakvu smo znali nema. Ima ova porušena, ranjena i tužna. Ali i to je Petrinja. Ona koje će uvijek biti.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here