Žalosni rock & roll

 

Rock & roll bi u prijevodu značilo drmanje i koturanje. Upravo tako bi se mogao opisati potres. Nisam bio u Glini ovih dana kad se treslo i još se trese. Bio sam u Glini kad je bio potres u Banjaluci , a i ono jedanput prije toga kad je epicentar bio u Topuskom. Osnovna škola je onda još bila kod parka. Ovaj put nisam osjetio ništa jer sam bio preko 1000 km dalje. No, suosjećam s mojim Glinjanima jer znam što je potres. Bio sam jednom zgodom u Los Angelesu kad je bio čuveni Wittier Narrows Quake. To je bilo 1. listopada 1987. godine. Jačina je bila 5.9. Sat kasnije je udario još jedan od 5.1 Ovaj potres u Petrinji je, da se podsjetimo – bio 6.2. Dakle, moglo bi se reći da su tu negdje blizu što se tiče jačine. Ali ne. Ljestvica je logaritmična pa je potres u Petrinji bio barem duplo jači. Ipak si ja mogu samo zamisliti kakva je to strahota. Onaj osjecaj nemoći i straha jer znaš da se od potresa ne možeš obraniti nego samo pobjeći negdje na sigurno mjesto. Frka je biti u kući, a još veća frka je istrčati iz kuće gdje te na izlazu može pogoditi kakva cigla, crijep ili greda. Problem u potresu nije jačina nego koliko dugo taj potres traje. Ako traje jednu ili dvije sekunde, onda je manje štete. No ako se otegne na nekoliko sekundi, onda je to katastrofa. Čovjek je u panici i ne može dobro razmišljati. Tutnjava i trešnja samo pogoršavaju stvar i onda se sve smiri. Tako da opet ne znaš što da radiš. Da li da se vratiš u kuću i pogledaš kakva je šteta ili da ostaneš vani jer možda dođe još jedan potres. Sad već svi znamo da jedan potres ne dolazi sam. Uvijek bude jedan ili nekoliko manjih potresa. Kao i uvijek, čovjek se navikne na opasnost pa se ipak odluči ući u kuću iako se kuća može srušiti. Kuće u cijeloj Europi su uglavnom napravljene od cigle. Ako nema armiranog betona, onda se lako sruše. Amerikanci grade kuće od drveta. Te kuće su dosta otporne na potres ali se lako zapale i isto tako ih vjetar lako prevrne. Velike zgrade i neboderi su sagrađeni na amortizerima tako da se ne mogu lako srušiti. Mi ni ne znamo kako bi kuću sagradili na amortizerima. Niti se to radi niti znamo za takvu tehnologiju koja postoji da kuću u Glini sagradimo na amortizerima. Osim toga, takve kuće bi puno koštale pa se iz financijskih razloge ne bi gradile. I što ćeš drugo nego zakrpati ono što se zakrpati može i nadati se da slijedećih 50 godina neće biti razornog potresa. Sad još ostaje pitanje što će biti s razorenim kućama koje su građene još u doba Austro ugarske monarhije. Da se mene pita, srušio bih ih do kraja i sazidao nove/moderne kuće s puno armiranog betona tako da se ne mogu lako srušiti. Šteta je što bi onda nestala stara slika grada. Prof. Branko Blašić nas je učio da je park u Glini, a i sama jezgra Gline, napravljena još u doba Napoleona –dakle, početkom 19.st. Svi gradovi iz tog doba su u centru imali park. Oko parka su bili crkva, kuća od župnika, kazniona, katastar, sud i općina. Takva je bila i Glina, a i Petrinja. Onda se centar prebacio na raskrsnicu puteva. Takva je sad Glina i takva je Petrinja. Nema razloga da to tako ne ostane jedino što sve uništeno treba jednostavno srušiti i novo sagraditi.
Znam da će me sad neko špotati i da će se naljutiti što “pljujem na stare kuće” ali upitajte se želite li novac od poreza koji s velikom mukom plaćaju građani spiskati za restauraciju starih oštećenih kuća sa crvenom naljepnicom?! Pa bolje da ne. Treba sagraditi nešto novo, jeftinije, puno betona i izdržljivije jer ako kad opet rukne potres, stare popravljene i restaurirane austrougarske kuće će se raspasti. I onda opet (J)ovo na novo.

By Marijan Jozić

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here