Bio je to kafić kojeg sam volio

Autor:Miroslav Šantek

Prije dvadesetak godina imao sam rock bend. Zvao se Rafal. Snimili smo jednu autorsku pjesmu i objavili je s momcima iz hip hop benda Hram straha i kantautorom Ivanom Selakom na albumu “Petrinja u kući”. Ta moja pjesma se često tih dana znala zavrtjeti u kafiću u središtu grada. Odmah preko puta nekadašnjeg hotela Banija. Kafić se zvao TAL. Skupljala se u njemu tada rock i alternativna ekipa. Izgubljeni. Ljudi koji su sada daleko od ove zemlje. Po bespućima europskih gradova. Tadašnji mladi koji su shvatili da ih je država zajebala i da nikad neće u Petrinji biti posla i da će grad izgledati lijepo i čisto kao prije rata.
A onda se TAL promijenio. I unutrašnjost. I ime. Nazvaše ga The City Pub.A mi smo i dalje zalazili u njega. Trošili svoje godine. On je postao dio nas, a mi dio njega. Mijenjale su se konobarice, lica, ljudi, glasovi, ali uvijek je bila dobra vibra. Na zvučnicima Radio 101. Kad navečer gazda dođe piti sa svojim prijateljima nastane prava rock fešta. Prilično razuzdana. U središtu grada ispred lokala stoje parkirani motori bikera. Iznutra piči glasna glazba. Kao iz nekih američkih malo poremećenih serija. Pivo se pilo u velikim količinama. I gazda je često znao zavrtjeti runde za goste. I vjerojatno bi to tako bilo još dugo. Starili bi i nekoliko puta tjedno pili u tom lokalu navečer. A onda se sve srušilo.
Od kafića je ostalo samo sjećanje. Razrušeni krov. Friški snijeg. I crvena naljepnica statičara. Karta za rušenje. Bio je to kafić kojeg sam volio.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here