Ne volim utorak

Autor:Miroslav Šantek
Utorak je bio. 29.12.godine iza nas. Sajmeni dan u Petrinji. I nebo je bilo plavo. I stidljivo sunce. I razoran potres. Danas je ponovo utorak. Dva tjedna od razaranja. Snijeg. Hladnoća. Ruševine.
Svakodnevna muka. Snijeg, led, glad. Putovanje biciklom do Trga hrvatskih branitelja gdje se dijele osnovne potrepštine za život.Vrećice se zakvače za bicikl i krene se kući. U još jedan siromašan dan. Dan podrhtvanja.
Jedini “kafić” koji radi. U rano jutro građani uzimaju upravo skuhanu kavu ili čaj. Zašećere, dodaju mlijeka, izmijene koju riječ s volonterima koji svakodnevno u središtu Petrinje kuhaju tople napitke, popiju na brzinu i odu svojim putem.
Grad je još uvijek pun fotoreportera i televizijskih ekipa. Ovog jutra kažu dolazi neki političar  nešto izreći na ovom tužnom mjestu.
Gdje je nestao moj grad? Vrećice u rukama i put prema kući kroz porušeno središte. Kao iz nekog ružnog sna.
Kad odem ostavite prozor otvoren. Snijeg na štoku. Zlosutno X na zidu. Sprema se rušenje.
Ovdje je bila trafostanica na rubu gradskog parka. Prošlog ljeta oslikana. Konj je prolazio kroz zidove. Petrinjčica se smiješila. Grad se raširio kao razglednica. Krila su bila. Za poletjeti u druge svjetove. Nema ničeg više.Samo rupa spremna za uljevanje betona.
Popravljanje krovova na Kodrićevu. Na skliskom terenu i visini ljudi spašavaju što se spasiti da.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here