Autor: Marjan Gašljević

Aktualni župan Sisačko-moslavačke županije Ivo Žinić već je nekoliko dana glavna medijska vreća za napucavanje u Hrvatskoj. Rastežu ga i analiziraju sistematičnije nego korona virus. Ivu Žinića osobno poznajem jako dugo. Najbolje, možda, iz Domovinskog rata kada smo bauljali po našim položajima uz Kupu i Glinu. Naši odnosi nikada nisu bili posebno prijateljski ali niti neprijateljski. U stvari za to sam najviše sam kriv jer sam uvijek znao kazati „u bebu“ ono što mi je na umu pa bi mi to sugovornici uglavnom uzeli za zlo. Na koncu mnoge stvari u životu su mi „izmakle“ zbog mišljenja mnogih da sam svojeglav i da me se ne može konrolirati. I to je bila ta granica naše komunikacije od „ljubavi“ do „fajta“. Ivu Žinića, stoga, nemam baš nikakva razloga niti kuditi niti braniti. U stvari, mislim, da je on ovim rastezanjem u javnosti posato prvi, od mnogih, banijski pikzibner.

Zašto to mislim? Kada bi uzeli da su sve nekretnine spominjane ovih dana po raznim medijima u punom Ivanovom vlasništvu i kada bi ih željeli prodati teško da bi „nakucali“ za jedan najobičniji dvosobni stan u nekom zagrebačkom predgrađu.

Svjestan sam da u ovo vrijeme „banijske kalvarije“ važe posebna empatična mjerila i da baš nije korisno napisati nešto što ne ide na Žinićevu štetu ali, iskreno, ovog trenutka mi ga je žao. Žao mi ga je što je, prema ovim pokazateljima zbilja prvoklasni pikzibner.

Ako ga, dakle, usporedimo se nekim ekstrapoznatim likovima, generalima i društvu koji su, primjerice, stan u Zagrebu koji košta tristotinjak tisuća eura platili dvadeset ili onaj što je, recimo, drugi „braniteljski stan“ od 160 kvadrata dobio za neku siću Ivo od sve svoje sporne imovine nema niti za špajzu u nekom od tih stanova ili za garažu na Ksaveru u „generalskom nizu“.

Do samo prije nekoliko dana mnogi mediji su istom tom Ivi voljeli tepati kao „moćnom županu“, ili „moćnom HDZ-ovcu“. Da je zbilja bio toliko moćan koliko su mu tepali zar nije mogao tu nesretnu Paspaljevu bivšu kuću već prepisati na sebe ili „imanje“ u Marin Brodu fasadirati što je mnogima u obnovi uspjelo.

U cijeloj toj priči oko tih nesretnih tridesetak godina pomalo razumijem Ivu. Mnogi sumještani ne mogu osporiti činjenicu da ih je mnoge zaposlio, pomogao na različite načine. U tih se tridesetak godina mnogo toga mijenjalo od činjenice da je, na početku, bio samo jedan od nas seoskih derana u kojeg su, odjednom, uperena svjetla reflektora a u ponudi su mu se stavila na raspolaganje cijeli „vrtovi delicija“ iz kojih je samo trebalo uzeti. E, možda, taj obični seoski dripac za razliku od bjelosvjetskih lopina naučenih na svakojaka dobra nekog drugačijeg života nije prepoznao zamke tog „drugačijeg života“. Ne, neopravdavam ga jer ako nije prepoznao znači da nije bio spreman (sposoban) ući u tu priču već je, jednostavno, navučen. To ga, naravno, ne opravdava. Surovost politike i tako je mnoge popapala koji nisu prepoznali sve zamke „vrta političkih delicija“.

A koliki je Ivo, u stvari, naivan i politički nezreo, vidjeti će tek kada sjedne negdje sa strane, možda i pred neki glinski dućan pa sa svojim suborcima i sumještanima ispjajući pivo zaključi da mu mnogi slatkorječivi lopine koje su mu se uvlačile u dupe i plazile mu pred cipelama nisu ni blizu vrijedni njegovih dečki koji će ga, i sada i kada je bio župan, onako, s nokta poslati u „krasni kurac“ dajući ton svojim argumentima.

Ivo, žao mi te je jer svi ti tvoji sitni kokošarski marifetluci nisu vrijedni onoga što su ti učinili u ovih samo nekoliko dana. Ali, jebiga, tako Ti to ispadne kad izabereš Munchausena umjesto nekog svojeglavca.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here