O sreći, zaboravu i novim perspektivama u potrešenom gradu

Autorica: Ljiljana Lekanić-Kljaić

Gradove koje ne poznajemo pamtimo po građevinama, ali gradove u kojima živimo pamtimo po ljudima. Za mene su stanovnici grada uvijek bili ispred građevina. Tako je i s Petrinjom.

Kad sam prije 35 godina počela raditi u srednjoj školi „Braća Hanžek“ upoznala sam ljude koji će me pratiti cijeli moj budući život. Nas je svakako povezivala zgrada škole u kojoj smo sticali iskustva, poznanstva i prijateljstva. Kad radiš u zgradi iz 1871. godine to obilježava i tvoje postojanje zbog tolikih koji su u njoj podučavali i učili. U njoj su dio života proveli kao profesori ili učenici Mila Wood, Josip Sever, Petar Salopek, Monika Herceg, Miroslav Kirin, Vlado Lisjak, Milan Nenadić i Slavko Koletić, Gordana Kosanović… Meni su uvijek jednako značili i profesori i učenici. Od prvih sam učila profesionalnost, stručnost, kolegijalnost i prijateljstvo, a od drugih šarm mladosti, duhovitost podneblja i ljepotu školskih nezaboravnih dana. To je ono što ostaje zauvijek .

Ništa ne može uništiti veze između kolega i prijatelja, između đaka i profesora. Na to sam ponosna ovih dana kad se sve urušava i čini beznadnim, a odasvud se javljaju bivši učenici nudeći različite oblike pomoći.

Za mene je uvijek ispred krasne zgrade Suda u Petrinji bio sudac Miljenko Pezelj, zbog svoje osobitosti, plemenitosti i dobrote koju je naprosto živio bez puno velikih riječi. Odlikovala ga je jednostavnost. Ovih dana baš se često sjetim tih njegovih vrlina. Način na koji je volio ljude i svoj grad koji nije želio napustiti ni po cijenu života.

Za mene je ispred zgrade Srednje škole legendarna profesorica hrvatskog jezika Đurđica Pavlović, žena neobične širine, brzih i pametnih misli. Oštra i britka kad treba, uvijek spremna pomoći pazeći da nikog ne uvrijedi. Prava profesorica – uzor nama kolegama, ali i brojnim učenicima.

Za mene je ispred tradicijskih korablji osoben umjetnik Branko Čačić – čovjek široke kulture i raznolikih interesa, često neshvaćen u sredinama u kojima je djelovao. Sretna sam da sam bila blizu takvih ljudi koji su dali svoj pečat ovom opet ranjenom gradu.

Slušam ovih dana što ljudi govore o načinima obnove gradova stradalih u razornom potresu zadnjih dana 2020. godine. Jezgra tih gradova su neostilovi (neogotika, neorenesansa, neoklasika ) s kraja 19. st. i početka 20. st. Krhkih li građevina! pokazalo se.

Sada treba odlučiti da li slijediti često militantnu praksu tradicijske baštine koja se suprotstavlja modernitetu, treba li graditi zgrade za gledanje, je li arhitektura papirnata odluka ili mora biti prilagođena funkciji stanovanja? To su teška pitanja od kojih zavisi sudbina brojnih novih beskućnika.

Ne treba zaboraviti da arhitektura svojim rješenjima utječe na život i na nas same.

Zato mislim da u ovom vremenu polazište treba biti čovjek i njegov način življenja, a tada nastaje dobro projektiran i osmišljen prostor koji je poticajan i za rad, za školu i za dom. Taj humanizacijski moment je sada potreban našim gradovima stradalima u ovoj katastrofi.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here