Autor: Miroslav Šantek

Petrinja je gradić mali

U njemu nam niš ne fali

Kupalište, kino pa i korzo fino

Ajme ča ću mu ja…

Ti stihovi su nakalemljeni na melodiju s mora – Falile se Kaštelanke.Tko ih je napisao, ne znam. Ali znam da ih je moj pokojni otac često znao zapjevati u trenucima dokolice. Tih šezdesetih, sedamdesetih, osamdesetih – postojala su pravila u mojoj kući. U određeno vrijeme se kuhala turska kava, a susjedi i prijatelji su pod obavezno baš svakog dana dolazili na druženje.Razgovaralo se, ogovaralo, pjevalo, kartalo, zezalo. Nekako puno prisnije i opuštenije nego danas. Petrinjci su voljeli svoj grad. I to kupalište na Kupi i staro kino u Turkulinovoj i korzo od parka do Bogdata.Nekako je to bila čvrsta cjelina. Sve do ratnih dana kad se sve nepovratno promijenilo.

Siječanj je 2021. Vjetar brije niz praznu Turkulinovu. Niz sablasan niz porušenih kuća tog korza iz pjesme. Zastajem pored ulaza u staro kino. Zatrpan je ciglama. Visokim i debelim slojem.Ciglama koje pamte sva lica koja su prošla kroz ovaj prolaz s keksima i grickalicama u rukama. I ja sam tud često prolazio. I svi vi stariji od 35 godina.

Iznenadni trenutak sjećanja na vrijeme koje je prošlo. Znam da je to kino davno prestalo s radom. Ubio ga rat. Pa videorekorderi i DVD playeri. Godine koje bježe. Znam da nikada više neće raditi. Nikad više nitko neće u njemu gledati filmove. Ali pogled u ovom ludilu na zatrpani ulaz sjećanja budi blagi bol u grudima.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here