Ana Ceković

PAHULJASTO, (A) BEZ ZIME…

 

voljela bih u novim, mekim papučama
ušetati pahuljasto u tvoje snove
dotaknuti bosim stopalima
imaginarne, dišuće krovove tvoga grada
k’o da koračam po travi što čujno raste
dok kiša rominja

voljela bih toplim pogledom odagnati
rastuću glavobolju,
klupko nervoze što kotrlja se uporno
pustim trgom
voljela bih pustiti svoje suze perivojem
bez ljubavnika, prolaznika i ogrnutih psića

jer ništa zapravo još nije zemaljski iščezlo
dokle god imamo nas
u tami skriveno ipak negdje odzvanja
nježnosti krhak glas:
nepozvana molitva za ljudskosti spas

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here