Šubići

Autor:Miroslav Šantek

Šubići nikad nisu čuli za načelo postupnosti koje je upotrijebio premijer u katastrofalnom zemljotresu koji je pogodio Baniju, a premijer nikad nije čuo za njih. Oni su odmah,od prvog dana krenuli u trenutnu pomoć ljudima u potrebi. Ovo je jedna od onih nevjerojatnih priča koje se dogode u trenucima katastrofe, kad građani sami sa svih strana i bez kalkulacija odmah krenu u akciju. Svjedoka priče ima i previše. Na tisuće. Svaki stanovnik pogođenih područja koji je tog dana kad se dogodio potres ostao noćiti u svojoj kući ili dvorištu u hladnoći, gladi, bez vode i struje, mogao je kroz mrak pustih ulica čuti glasove djevojaka i mladića koji su kroz tamu vikali:Kruha, vode, brašna. Treba li nekome pomoć? Ti glasovi su bili različitih akcenata, u Petrinju su se sjurii ljudi sa svih strana Hrvatske s hranom i potrepštinama koje su kupili od svojih novaca i dijelili ljudima koje nikada nisu vidjeli u životu, a nisu nikada ni bili u ovom gradu, a nije ih bio ni strah od mogućeg novog potresa. Ali to je ta Hrvatska. To je ono što nikad neće ići načelom postupnosti.

Nakon par dana od potresa, kad se počela nazirati struktura koliko je i što toga oštećeno i kad su ljudi kako, tako zbrinuti za prvu ruku, na tisuće volontera je defiliralo petrinjskim ulicama. Pojavila se priča i o punktovima, sabirnim centrima koji nisu imali nikakve veze s državnim aparatom, službama i Crvenim križem, a koji su od 0-24 isporučivali hranu, odjeću i sve što treba od donacija koje su im poslali građani sa svih strana svijeta i koji su im vjerovali da će doći u prave ruke ili su slali ciljano da se odnese tom i tom čovjeku s jasno definiranim imenom i prezimenom. Jedni od tih ljudi su bili izrazito aktivni (a ni danas nisu u potpunosti stali s tim radom) je petrinjska obitelj Šubić.

Jednog sunčanog dana iza Nove godine gledao sam kako neki momci na visokom krovu kuće pored mjesta rušenja Petrinjcima nikad prežaljene crkve sv.Katarine u Radićevoj ulici popravljaju problem. Žena iz tog dvorišta me uputila preko puta ceste u susjedno dvorište na kućnom broju 60a koje je bilo prepuno paleta hrane i sokova. Ulaz u samu kuću je ograđen ceradom i grijan s peći na drva, a za stolom su sjedili ljudi kao u nekom ratnom kriznom štabu i dogovarali se kud i šta dalje. Domaćini su bračni par Šubić:Jasenka i Ivica, a priča je jednostavno potresna. Tamo, desetak kilometara zapadnije od Petrinje je selo Strašnik koji je bio epicentar ove nesreće, a u njemu živi Ivičin brat Tomislav čija je kuća teško oštećena. Trebala je hitna pomoć, a kako su Šubići apel postavili na svemoćni facebook, telefoni su odmah zazvonili. Naime, Jasenka je rođena u Krapini i tamo ju pozna jako puno ljudi koji su se istog trena organizirali i krenuli s ljudstvom i hranom u Petrinju. Apel se nevjerojatno proširio kao neki virus i došao u glave tisuća ljudi koji su također odmah počeli djelovati. Tih prvih dana u kuću Šubićevih u Petrinji je došlo preko tisuću ljudi. Od BBB-a i Torcide do volontera iz svih krajeva koji su razvili preciznu internetsku mrežu pomoći i krenuli prema udaljenim selima – od Strašnika, Majskih poljana, Graberja, Pastuše… gdje god je trebalo. Dolazili su mnogi ljudi koji su osobno htjeli uručiti pomoć nekome i s ovog mjesta bi dobivali upute i pomoć kako to napraviti. Ukratko rečeno – priča za ne povjerovati.

Na stolu su narezane kobasice i sir. Primamljivo mirišu. Osvanulo je još jedno jutro za pomoć. Ivica toči domaću rakijicu nasmijanoj ženi dalmatinskog tena s bračkim akcentom. Ona je Ivana Bošković, ravnateljica Centra za kulturu općine Bol koja je organizirala skupljanje pomoći na sinjem moru koja stiže u Petrinju.Jutros je došla posjetiti svoju ekipu,desetak ljudi građevinaraca koji su osjetili potrebu odmah pomoći. Napustili su svoje poslove i obitelji i došli na Baniju s prepunim kobijima pomoći. Šubići su ih primili, ugostili i osigurali im prenoćište, a ovi vrijedni ljudi su se počeli penjati po krovovima i sanirati ih. Od susjeda, pa do kilometrima udaljenih sela. Za sebe kažu da je ovo samo ona hitna,prva prijeko potrebna pomoć, ali da je vrlo važno da se ostvare kontakti za dugotrajnu pomoć jer će ova situacija do početka i završetka obnove potrajati.

A onda je stigao poziv da se mora krenuti. Svi su se digli i počeli ubacivati stotine velikih tetrapak sokova u kamiončić. I sam sam postao dio tog lanca. Odložio sam fotoaparat i pomogao tim ljudima utovariti taj teret, a i vidio sam kad su ga podijelili. A Dalmatinci ko Dalmatinci. Vidjeli su jarko sunce iznad Petrinje, onaj Božji dar usred zime i trebaju im sunčane naočale. Sjajna priča.Sjajni ljudi.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here