Apartmanizacija Banije

Autor: Marjan Gašljević 

Metaforu o povijesti kao učiteljici života složio je Ciceron prije dvije tisuće i šezdesetak godina vrativši se iz progonstva u godini Cezarove invazije na Britaniju, Ciceron je u Rimu zatekao ruševine svoje kuće: banda lokalnih opasnih momaka požurila se, za račun Ciceronova političkog protivnika, provesti u djelo protivnikovo pakosno, ali neopozivo rješenje. Politički marginaliziran, Ciceron je zamislio spokojni razgovor skupine najuglednijih i najkulturnijih rimskih političara pedeset godina ranije, u samo predvečerje niza ratova koje će Rimljani u Italiji povesti protiv svojih saveznika ili, naposljetku, protiv sebe samih.

Oni, i slabašni poznavatelji povijesti Banije kao što sam i sam, mogu se prisjetiti „popunjavanja“ Banije u drugoj polovici 17. stoljeća kada je Erdedy na Baniju bez stanovnika koje su rastjerali stalni upadi i pljačke Turaka preko Une doveo prvih 120 porodica od tamo nekuda. Jučer, gradonačelnik Petrinje dok mu se zakotrljalo nekoliko suza niz obraz, u kameru na praznim ulicama Grada govori o stanovništvu koje je i prije potresa već „napola“ spakiralo kofere za odlazak. I Sisak je „tu negdje“ a Glina je već i ranije prešla taj prag.

Sat – dva prije tog kratkog razgovora neki je lik u nekoj zagrebačkoj „instituciji“ u kameru objašnjavao kako će lako riješiti problem Banije. Naime, prema njemu, stanovništvo u potresu razrušenih Banijski sela, naselja i zaseoka smjestiti će u kontejnerska naselja u gradovima a oni će, onda, ujutro odlaziti do svojih imanja na selu i hraniti kokice i drugo blago, saditi salatu i mrkvice pa, opet, navečer dolaziti u svoje kontejnerske apartmane, uživati u lukzuzu i gledati, valjda, njega tako pametnog na televiziji.

Ideja i nije tako loša ako je usporedimo s „zimmer frei“ babama dolje na moru koje u svoje luksuzne apartmane preko ljeta utrpaju furešte a one se skutre u šupama i garažama čekajući da zahladi, brojeći devize i izvirujući da neće naići inspekcija.

I dok si lokalni političari na katastrofi potresa pokušavaju zauzeti što bolju startnu poziciju za skore lokalne izbore, banijska starčad, jer oni su banijska snaga i banijska većina, i drugi put u samo tridesetak godina brišu suze na hrpama građevinskog materijala koje su do jučer bili njihovi domovi –  hrvatski Premijer nonšlantno govori o „samo 69 novosagrađenih kuća“ koje su se složile k’o kule od karata. A to „samo“ je manje od 2% ukupno obnovljenih kuća. Zar banijskoj sirotinji nije dosta jada od same sirotinje i katastrofalnog potresa. Moja je, primjerice, obiteljska kuća sagrađena 1962. godine kao zidana prizemnica. U ratu je, naravno, srušena. U obnovi je procjenjena da su „temelji dobri“ i svrstana u V kategoriju. Na te temelje iz 62. za prizemnicu obnovom je projektirana dvoetažna kuća a ono temelja je izvana zažnukano betonskom žbukom. Niti je 62. netko znao za željezo u temeljima niti je kuća ušla u „dobre“ Premijerove brojke.

I dok se Vlada, Ministarstva, Agencije, Radne grupe, Povjerenstva natječu u izradi planova, programa i idejnih i operativnih riješenja banijski seljaci odlaze ranim jutrom (i prije pola pet) iz svojih raskošnih apartmana da bi tetošili svoje kokice, ovčice i kravice. Da bi počupali travke iz nasada salate, paradajza i poriluka koje će, na njihovu radost, otkupiti Država skoro po tržišnim cijenama pa prodati onom liku s televizije kao „ekološki proizvedeno na Baniji od bake Mare.“

“Povijest je košmar iz kojeg se pokušavam probuditi.” Trgnem se i vičem kao Joyce u Uliksu.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here