Kristina

Autor:Miroslav Šantek

Toplo je u ovoj kućici. Ugodna boja drveta mali prostor zrači ugodom. Sve je tu odmah pri ruci. I hadnjak, električni rešo, sudoper, plinski štednjak, dvije male sobice, wc i kupaona i po sredini dnevni boravak s kuhinjskim stolom i kutnom garniturom u koju sam se udobno smjestio. Ova mobilna kućica od kojih dvadesetak plus kvadrata već nekoliko dana je smještena u vrtu obiteljske kuće Hodak u Petrinji, u neposrednom susjedstvu stambenog naselja Sajmište. Usred siječnja vrijeme je hirovito i nalik je proljeću. Puše jak vjetar, a onda oblaci otkriju toplo sunce pa ga iznenada prekriju i puste obilnu kišu koja udara u ravni krov iznad moje glave. Dobio sam priiku čuti novi zvuk bunjanja kiše. U ovom prostoru bi me mogao i uspavati. Ali kućica nije moja, već je novi dom Kristine Hodak i njene djece Ive i Svena, a Kristina ima i sestru Ivonu. Tik pored ove mobilne kućice je njihova “prava” kuća. Zidana katnica koja se natječe s visokim borovima u njenoj blizini tko će biti višlji, ali prijeteće pukotine, posljedice katastrofalnog potresa su je učinile privremeno neupotrebljivom i opasnom za stanovanje što potvrđuje i naljepnica statičara. Jednog dana, a svi Petrinjci se nadaju da će to biti ubrzo, doći će neki majstori i njihov dom popraviti i ponovno učiniti sigurnim.

Kristina iz hadnjaka vadi tortu i poslužuje mi komad. Rođendan joj je. Prvi u ovakvim uvjetima o kojima nije mogla sanjati niti u najgoroj noćnoj mori. A ona ju je proživjela i u zbilji. Grozna korona godina, smrt majke nekoliko tjedana prije potresa… i previše zla za kratko vrijeme. Priča mi o tom 29. prosincu i tih 12:19 sati koji će ostati u mozgu svih Petrinjaca i ljudi s Banije zauvijek. Ona je teta iz vrtića. Jedna od onih žena koje brinu o petrinjskim klincima, a tog utorka se nalazila na radnom mjestu u središnjem vrtiću Petrinjčica u Dujnićevoj ulici. Sjedila je pored tri male bebe koje su upravo zaspale u jaslama kad se začuo zlokobni zvuk i strahovita trešnja. Pokušala se ustati sa stolice, ali ju je potres vratio nazad. Uspjela je ustati a pod ispod njenih nogu se pretvorio u valovitu površinu dok su je uplašile svjetiljke koje su se strašno zanjihale i mogle su pasti na bebe. Kad je sve iznenada prestalo i kad je tih 6,2 po Richteru nestalo u dubinama zemlje, odmah je instiktivno uzela prvu bebu u naručje, malu curicu, otvorila bakonska vrata i izašla na vrtićko dvorište, a odmah su izašle i njene kolegice odgajateljice sa starijom djecom, pa je kolegici Tonki predala curicu i onda se vratila po još njih dvoje. Spremačice su kaže, bile najhrabrije i najprisebnije i ušle su u vrtić i donijele deke i pokrivače pa su svi omotali djecu i utoplili ih. Sva djeca su bila dobro i udaljili su ih od zgrade. Mobiteli su im ostali u sobama, a kad su ih donijeli pokušavala je pozvati svoju obitelj, ali mobitelski signal nije radio. Na kraju se rasplakala kad je čula da su njena djeca dobro. Roditelji su počeli dolaziti po svoju djecu i svi su plakali. I muškarci. Nitko nije mogao zamisliti ovakvo zlo.Stizale su vijesti da nema centra Petrinje, da ima ozlijeđenih i mrtvih i bio je problem dovesti se do kuće. Kod Sajmišta je sve bilo puno ljudi koji nisu znali što da rade. Hodali su upašeni oko zgrada. I njena kuća je izgledala stravično s porušenim stvarima i zlokobnim pukotinama na zidovima.

Malo mira i odmora od straha i nesigurnosti svakodnevnog podrhtavanja je s obitelji našla nešto dalje od Petrinje. U Pakracu. Tamo su ih u hotelu ugostili vlasnici i nema dovoljno zahvalnosti da zahvali tim divnim ljudima koji su im pomogli kao da su im obitelj. Bila je tamo dva tjedna i trebalo se vratiti u Petrinju. Raspitivala se za smještaj, potraživala kamp kućicu, a onda su ljudi koji su vrlo samozatajni i ne žele se na nikakav način eksponirati, jedna udruga poduzetnika iz Rijeke je odlučila mobilnu kućicu darovati obitelji s djecom, a s kojima je kontaktirala njena priajteljica volonterka Suzana iz Zagreba. I tako je stigao Kristinin novi dom. Dizalica ga je spustila u blato njenog vrta. To je Kristini najvažnije, da bude pored svoje kuće. Čim je ušla u novi privremeni dom zavoljela ga je. Smatra ovaj spasonosni komad drveta slatkim i njenim domom na zasad neodređeno vrijeme. Brzo se priviknula na novi prostor i shvatila da se mora ovako živjeti. Za sad ima nekih malih tehničkih problema. Struju su joj spojili brzo, ali sada čeka priključak vode da se može normalno okupati i korisiti WC. I to će se brzo riješiti. Sve će na kraju biti dobro i doći na svoje. Otvaraju se vrata i u ovo zdanje ulazi njena stara prijateljica i susjeda Sandra. Reže se torta. Toči se nešto i za popiti. Rođendan je. Život ide dalje.

 

 

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here