Sisačka nedeljna kava

Autor: Marjan Gašljević

Kako se običava kazati „oduvijek“ mi je bila obavezna ta nedeljna jutarnja kava. Jedan dragi mi prijatelj iz Poljica uvijek bi, kada bi dolazio u Sisak, prvo morao popiti kavu na nekoj od terasa uz Kupu. Ma koliko bio u vremenskom škripcu obaveza kava se je morala popiti ležerno, s guštom. Znao bi kazati gledajući u Kupu: „Da li ste vi uopće svjesni koju privilegiju imate sjediti i piti kavu na ovako lijepom mjestu s ovakvim pogledom?“

Tu svoju jutarnju kavu najčešće bih pio na jednoj od terasa Gradske tržnice. Zanimljivost je da si mogao i prije dolaska sa stopostotnom sigurnošću „nacrtati“ tko i gdje sjedi. Ozbiljnih priča za taj trenutak nije bilo. Poslije kave na tržnici, usput, bih zastao i na nekoj terasi uz Kupu. I te terase imale su svoje stalne goste ali je tu bilo nekako ležernije. Valjda radi činjenice da je obavljena „nabavka“ pa su se gosti mogli opustiti uvjereni da su kupili baš sve što su trebali bilo ta sa spiska ili bez njega.

To nam je malo zadovoljstvo uskratila ova nesretna pandemije kojoj je, evo, danas godišnjica. Da „popravi“ situaciju u Sisku se je još pobrinuo i ovaj nesretni, katastrofalni potres koji je mnoge građane ostavio bez toplog doma i imovine. Jutros sam odlučio prošetati „starim“ Siskom s željom da vidim kako danas izgledaju posljedice katastrofalnog potresa koji me je i u toj šetnji podsjetio da je „još tu“ zdrmavši nekoliko puta.

Zastao sam najprije s ekipicom na tržnici. Srkuće se „kava za van“ a u „rezervnoj ruci“ grije se i pokoji „unučić“. Priča ide. Nema tu mjesta za potres, za koronu, za politiku. Tu se vedre i rasščlanjuju neke druge teme: „E kada sam onda ja ……“ Malo se puca, više zaliježe.

Uz Kupu na terasi nasuprot „Holandske kuće“ razasute grupice i pojedinci ispijača kave s postavljenih automata ili kave „za van“. Neki su se naslonili na zid a većina ih stoji u razgovoru i „guštanju“ sadržaja svoje papirnate čaše. Prema izrazima lica i gestama ni ovdje nema „teških“ tema. Ljudi uživaju u svom kavenom trenutku šaleći se i smijući a neumoljiva Kupa je izdigla „Biokovo“ tako da izgleda kao da prisluškuje preko paluba poravnatih s razinom šetnice. Na vrhu krova preko puta strpljivi dvojac slaže crijep po crijep na novu letvu nadajući se da će ih bar kiša poštedjeti do trenutka polaganja zadnjeg. Iz haustora niže nekoliko mladića s kacigama na glavi iz dvorišta izvozi šutu nekog urušenog zida. I sve je to nekako tiho, i Kupa, i krovopokrivači, i mladići s tačkama samo se čuje pritajeni žamor ljubitelja kave.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here