„A gdje je sir?“

Autor: Marjan Gašljević

Jedna od najjačih reklama dugo je bila i pitalica u svakodnevnom razgovoru za nešto ne baš prejasno. Podsjetnik na ovo pitanje bio mi je set objava na društvenim mrežama nekoliko dana poslije dolaska humanitarne pomoći iz Hercegovine koju je, među ostalima, organizirao i hrvatski nogometni izbornik Zlatko Dalić u kojoj je za Petrinju i potrebite pored velike količine različitih potrepština dovezeno, navodno, i 100 kg livanjskog sira. Već sutradan poslije što su istovareni kamioni na mrežama se pojavilo pitanje: „A gdje je sir?“

Prvih dana poslije katastrofalnog potresa stradalima su u pomoć nesebično priskočili mnogi. Priskočili su na različite načine, od fizičke pomoći oko rasčišćavanja ruševina, popravaka krovova i dimnjaka, spašavanja preostale imovine do financijske pomoći u vidu novčanih donacija ali i donacija u svim potrepštinama za koliko – toliko, prihvatljiv život. Slijevali su se konvoji s hranom, odjećom, bjelom tehnikom i sredstvima osobne higijene. Mnogi su dolazili i osobno uručivali stradalima ono što su prikupili smatrajući to potrebitim. Osobni pristup pomoći uglavnom su pravdali nepovjerenjem spram institucija koje su trebale organizirati prikupljanje i podjelu sve te pomoći. Na žalost, pored nedvojbene i impresivne humanosti nagledali smo se, i još uvijek gledamo, i nimalo prihvatljivog odnosa spram donacija.

Mnogi, kao i sam, pomirili su se s činjenicom „glavno da je živa i cijela glava na ramenu“ a prema humanitarnoj pomoći bi reagirali „ima potrebitijih od mene“. Moji poštovani, ne baš pokretni, susjedi zahvaljivali su se s balkona humanitarcima koji su im nudili donijeti paket u kuću u pravo na taj način upućujući ih na potrebitije. Inače moj osobni stav prema humanitarnoj pomoći je da prvenstveno treba voditi računa o potrebitim a odgovornim ponašanjem prema istoj toj pomoći, ma od čega se ona sastojala, odati poštovanje darivateljima od kojih su mnogi „otkinuli“ i od sebe da bi pomogli bližnjemu.

Dvadesetak dana poslije potresa, kako bi kazali kod nas na Baniji: „Došli su divlji i otjerali pitome.“ Aktivnosti koje su trebali započeti već dan nakon potresa počeli su rastjerivanjem humanitaraca i volontera preuzimanjem „stvari“ u svoje ruke. I ako „divlji“ nisu prekinuli lanac dobrote i humanosti ipak je prvobitni entuzijazam mnogobrojnih dobrotvora lagano splašnjavao pred birokratskom ukoćenošću likova. I mjesec dana poslije, recimo, gledamo tužne seljake koji su, budi-zašto, prodali svoje blago jer ga nemaju niti s čim niti gdje hraniti makar im je bilo obećano da će „Država interventno postupiti“.

„Kaj bi ti štel?“ Krilatica je koja je preuzela medijsku pozornost Nacije koja je skrušeno slegnula ramenima na prvotni odgovor: „Nema sira.“

Da, na tim principima, uglavnom, funkcionira hrvatska vlast. A da je moja tvrdnja točna vidimo i nekoliko dana poslije kada se i dalje vodeći hrvatski političari „upiru“ ukazujući gledateljstvu kako je veći grijeh „nezakonito (hic)“ snimanje nego „trgovanje utjecajem“ i „politička korupcija“.

„Miš nije stradao.“ Govore oni koji su snimali reklamu sa sirom. A to što nema sira koga briga. Tako nekako nije stradao niti vinovnik pitanja: „Kaj bi ti štel?“ Davši ostavku na mjesto Predsjednika županijskog HDZ-a istovremeno i dalje ostavši na mjestu saborskog zastupnika i predsjednika Saborskog povjerenstva za gospodarstvo. Što od toga imaju hrvatski građani? Jasnu poruku: „Ako si na vlasti slobodno kradi jer to nije grijeh ali je veliki grijeh ako te uhvate.“

Preostaje samo još da netko od odvjetničke kreme pred kamerama pita Tušeka: „Jeste li bili tamo kada su vas slikali?“

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here