Prva druga deka na Banovini

Autor: Marjan Gašljević

Subota. 30. siječnja 2021. godine. 8.05 sati. Selo Strašnik. Kućni broj 50. Obitelj Mire Marinovića.

Miro Marinović jedan je mladić jutros izgubljen u vlastitom dvorištu možda i više nego na dan kada mu je kuću „rastresao“ katastrofalni potres s epicentrom upravo ovdje. U Strašniku. Dvoje male djece, suprugu i njega potres je ostavio bez krova nad glavom, izgubljene, prestrašene. Da li su se ičemu nadali i u išta vjerovali kada su im se na Novu godinu u dvorištu pored razbucane kuće pojavili neki potpuno nepoznati ljudi zirkajući uokolo upitavši ga: „Slažeš li se da Ti sagradimo novu kuću?“

Znam da na našoj voljenoj Banovini ima još sličnih, možda i boljih priča ali ova je zbiljski posebna. Nevjerojatna, umalo.

Te Nove 2021. godine u selo Strašnik bez posebnog cilja osim da pomognu stiglo je sedmero članova Udruge „Prijatelji u nogometu, Žuti i Plavi“ koju čine osobe svih godina i svih poslovnih profila iz Rugvice, Dugog Sela i Narta. Prvi put u Strašniku gdje ih je dovela navigacija. U sumorno, maglovito jutro širom otvorenih očiju promatraju katastrofu koja se je ovdje desila. Komu ovdje ne treba pomoć? Vjerojatno su se pitali. I tu dolazi prva na red jedna ogromna priča. Zaustavili su se pred kućom koja im je u tom trenutku djelovala najrazrušenijom. Kuća lovca Tome. Na upit da mu saniraju porušenu kuću Tomo im je, s nokta, rekao: „Hvala dečki. Ja sam lovac i meni će priskočiti najmanje pedesetak mojih lovaca s kojima ću rješiti kuću. Nego, ako već želite pomoći, molim Vas odite do mog mladog susjeda Mire s dvoje male djece koji i nije nešto snalažljiv pa mu pomognite.“

„I tako smo otišli kod Mire Marinovića.“ Priča mi jedan od dobrotvora i, hajde kažimo, Josip, prvi od jednakih. Uglavnom, zaključili su, kuća se mora srušiti do temelja pa opet sagraditi od temelja. Da sve bude legalno obratili su se i slavnoj i moćnoj hrvatskoj birokraciji od koje su dobili samo usmeni „blagoslov“ da smiju srušiti i sagraditi kuću ali u prijašnjim gabaritima. Legalisti, kakvi jesu, poučeni mnogim susretima s bezdušnom birokracijom odradili su potrebite papirne poslove a već 4. siječnja u dvorištu Marinovićevih osvanuli su s građevinskom mehanizacijom rasčistivši ruševine da bi, po, također doniranom, projektu iskopali temelje a dva dana poslije i „salili“ temelje i prvu deku. „Na Banovini nema deke bez pečenice.“ Konstatirao je susjed Tomo ispekavši pečenicu za ručak donatorskoj ekipi. I inače svaki bi dan kada se radilo Tomo dečkima donio domaću kobasicu i tablu slanine te litrak domaće rakije, da se nađe.

Spomenuti Josip, zaposlenik Hrvatskog CMC-a financijsku donaciju svoje firme odlučio je ponuditi lovcu Tomi i sam ugodno šokiran empatijom tog čovjeka. I onada, kada je Tomu zamolio za broj računa na koji će mu se isplatiti novčana pomoć Tomo ga je opet iznenadio. „Imam Ti ja tu gore jednog susjeda kojemu je mnogo teže nego meni. Idemo kod njega pa će te njemu uplatiti.“ Ima li potrebe još išta više kazati?

O humanitarnom poslu koji ova ekipa radi doznao sam slučajno s profila dragog mi prijatelja Milivoja koji je isto tako dio ove ekipe. Milivoj je glazbenik. Vrhunski. Navukao je rukavice i čizme te „zaronio“ s prijateljima u ovo Banovinsko blato. Dogovorili smo se jutros u 8 u Strašniku na broju 50 popiti će mo kavu i rakijicu jer u 9 dolaze mikseri s (doniranim) betonom koji će „zaliti“ drugu deku. Tu je i petnaestak članova koji su danas odlučili raditi na kući. Ono što je uzidano, uzidano je temeljito. Ošalovana druga deka dobrano je popunjena željezom.

Za kavu nema vremena jer su mikseri već tu. I dok su se „udrugari“ razmilili po gradilištu svatko se primajući nekog potrebitog posla domaćin Miro, čini mi se, nekako izgubljeno šeće od jednog do drugog i sam ne vjerujući što se to dešava u njegovom dvorištu. Na bilo koji upit samo sliježe ramenima a u očima mu možeš zamijetiti suzu.

Nakon pola sata i druga deka je salivena. Vrijeme je da se „nešto“ gutne a onda: „Svi su ovdje danas došli raditi.“ Konstatira Josip upućujući ekipu na poslove pripreme krovne građe koja bi trebala biti spremna za neki slijedeći dan kada na redu bude krov. Drugi, pak, mjere „stolariju“, vrše pripremu za polaganje instalacija.

„Kuću smo predvidjeli da će biti po sistemu „ključ u ruke“. Od ljudi koje vidite ovdje svatko je donirao nešto materijala i k tome još i novca te dragovoljno radi. Mislim da ćemo zatvoriti financijsku konstrukciju da u vrlo kratkom roku završimo kuću do useljenja.“ Konstatira Josip.

I na kraju, susjed Tomo, naravno. Susjed Tomo peće odojka na ražnju „jer se na Banovini deka ne može zaliti bez pečenice.“

Teško mi se je bilo rastati od ovih nevjerojatnih a tako običnih, svakodnevnih, ljudi.

I dok razmišljam o njima vozeći kroz razrušenu Petrinju iznenadi me policajac koji me je zaustavio. Ispruženom rukom prema meni gleda nekud niz ulicu. Protutnji ispred nas desetak džipaca i limuzina pod rotacijama. Plenković, kažu, ide Banovce ubjeđivati kako im opozicija ne da obnovu. Jebiga, taj čopor u limuzinama komotno je mogao u nekoliko dana svojim radom i svojim novcima sagraditi još jednu kuću „u gabaritima“ za nekog od mnogobrojnih potrebitih. Usput, zvoni mi u ušima, kako reče jedan od građevinaca iz ekipe „Prijatelji u nogometu“ na moj upit zašto Država baš nešto i ne voli humanitarce i njih same koji grade ovu kuću: „Dragi prijatelju kako Ti nije jasno da smo mi ovim svojim poslom nekome „izbili“ stotinjak tisuća eura iz džepa.“ Da, da, jasno mi je tako to ide uz „kratki gemišt“.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here