Da li će HGK doći glave HDZ-u?

Autor: Marjan Gašljević 

Da je Hrvatska gospodarska komora „žilava“ govori sama činjenica da je počela s radom davne 1852. godine. I upravo na tu dugogodišnju tradiciju voli se pozvati Premijer kao jedan od elemenata radi kojeg Komoru treba sačuvati pa i pod svaku cijenu. Da li je komoru takvu kakva je danas zamislio biskup Strossmayer iskreno sumnjam ali sumnjam u ono što voli kazati Premijer: „Što je samo 42 kune za poduzetnika.“ U principu 42 kune mjesečno, za nekoga, i nije neki novac, međutim, bio sam mali poduzetnik 17 godina, te 42 kune, pa kune za obrtničku komoru, pa kune za obaveznu Udrugu obrtnika, pa kune za turističku članarinu, pa kune za još tko zna koliko državnih nameta itekako se nakupi a onda to više nije „samo“ 42 kune.

Zašto vlast toliko, gotovo pod svaku cijenu, brani tu Komoru odnosno obavezu članstva (i članarine) svakog poduzetnika u njoj?

Komora, ovakava kakva jest, samo je jedna od mnogih uhljebničkih prostora koje koristi hrvatska politika kada se nađe u potrebi „skloniti“ ili „uhljebiti“ nekog svog potrošenog ili umočenog člana. Ne odnosi se to samo na HDZ koji u toj namjeri ima prešutni ali apsolutni konsenzus i s SDP-om i svim onima koji su osjetili slast vlasti i dobrobiti nerada. Tu slobodno možemo pobrojiti i županije i mnogobrojne općinice, razne Zajednice i Udruge te Komore čije je članstvo obavezno na ovaj, zakonom određen, ili onaj vezan na izdavanje licenci ili svakojakih dozvola.

U svakom slučaju nemam niti u primisli, prvo, da će HDZ „pasti“ samo tako, drugo, da će poduzetnike oloboditi obaveze plaćanja i članstva u Komori. U svakom slučaju ovaj potez i rezultat oporbe u Saboru na neko je način „načeo“ uhljebnički sustav bar toliko da dijelu građana otvori oči čemu služe sve te komore, zajednice, udruge i komadići lokalne samouprave i što od njih, na koncu, mogu dobiti. Gotovo 170 godina života govori koliko je ta komora „žilava“ još samo preostaje da opstane je i da se svede u normalne okrvire življenja (bez bijelih medvjeda i skupocjenih slika) i započne biti korisna onima koji članarinu za njeno opstojanje plaćaju.

Usput, kada već govorim o tim komorama, udrugama i zadrugama ili kako se već nazivaju čudi me, recimo, kako u ovom „umiranju“ ugostiteljskog i turističkog sektora strukovne udruge i zajednice iz palete „državnih“ ne pokušavaju niti na koji način zaštititi svoje članstvo već to moraju, ad hoc osnovane, neke udruge na koje Država gleda mrko a državni dužnosnici se prama njima odnose osorno kao prema neželjenoj djeci. Gdje je, na koncu, Poljoprivredna komora osnovana ne tako davno bar u pokušaju da zaštiti banijskog seljaka od napasnih i bezobraznih nakupaca i švercera.

Sva ova pitanja nekako su mi isplivala ovih dana u nesreći katastrofalnog potresa koji je zadesio moj kraj. Kap mi je, na neki način, prelilo pravdanje vladajućih na činjenicu nedostatka saborske većine zbog čega nije izglasano nekoliko važnih zakona.

Dobra nam parlamentarna praksa (u svakom parlamentarnom društvu) kazuje da je parlamentarna većina dužna osigurati dovoljan broj „ruku“ a s tim i parlamentarni kvorum u funkcioniranju parlamenta. U petak se u Hrvatskom Sabor parlamentarna većina „popiknula“ upravo na Zakonu o HGK predloženog od oporbene stranke za čije je izglasavanje nedostajala „jedna ruka“ pa bi  eventualno glasovanje prevagnulo u korist oporbe što si ego tanke većine nije mogao dozvoliti pa su odustali glasovati i o „svojim“ zakonima od IGP do Dopune Zakona o obnovi okrivivši oporbu koja je „srušila“ kvorum da zlorabi bolest uvaženog profesora Tuđmana.

Da ne fitiljim tada je krenula prava bjesomučna kampanja spram oporbe u kojoj su svi iz vladajuće većine napamet „naučili“ nekoliko rečenica s kojima su „navalili“ na javnost. Pored nesretne bolesti prof. Tuđmana (ružno je i spominjati bolest osobe ma tko je koristio i spominjao) kao „jak“ argument bila je i činjenica da nije izglasana dopuna Zakona o obnovi što je prezentirano javnosti kao „oporba ne želi obnovu Banovine“. S ovim argumentom političari na čelu s Glavnim rastrčali su se po urušenoj Baniji lamentirajući o „destrukciji“.

Tu subotu osobno sam svjedočio u selu Strašnik gdje grupa hrvatskih građana izazvana humanošću i empatijom svojim novcima, svojim radom i materijalom gradi kuću jednoj mladoj obitelji s dvoje djece koji su u potresu ostali bez doma. Promatrajući te male, obične ljude velikog srca nisam mogao a da mi ne padne na pamet, posebno kada me je skoro „pregazila“ jureća kolona vladajućih u zlokobnim limuzinama, kako ti ljudi koji se napinju ukazujući na svoju empatiju prema razrušenoj Baniji nisu do sada ništa poduzeli, osim ispraznih priča i obećanja, da se pomogne tim unesrećenim ljudima koji su ostali bez svega u katastrofalnom potresu.

Kako se te „velike“ stranke koje se kurče brojnim članstvom nisu sjetile, kao ovi „mali“ ljubitelji nogometa, sjeli, dogovorili se makar i uz „kratki gemišt“ pa krenuli pomoći ljudima s Banije. Kako, recimo, razvikana stranačka mladež ili stranačka braniteljska organizacija  nije okupila nešto svog članstva, sakupila novac i materijal te svojim radom sagradila srušenu kuću ili je obnovila pa makar i nekom od svojih članova s tog područja.

Ne, lakše je stati pred kameru i mikrofon i „srati“ o nečijoj „destrukciji“ pa se onda „odvući“ u stranačke prostorije na kuhano vino i, usput, malo trolati po mrežama i pljuckati na one koji nisu „na liniji“.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here