Hajduk živi vječno: Izgradili petrinjskoj obitelji kuću u pet dana

Autor.Miroslav Šantek

Bio sam s mlađim sinom u drvarni. Cijepao sam drva kad se sve počelo tresti. Drva su počela padati po sinu, nastala je prava panika. Zemlja nam se ljuljala ispod nogu, bili smo potpuno nemoćni, dok su u kući supruga i stariji sin počeli vrištati jer sve stvari su počele padati po njima – tako svoju tužnu priču započinje Petrinjac Željko Jakopović koji živi na južnom izlazu grada prema Hrvatskoj Kostajnici na adresi Radićeva 164.

Kad je potres prestao ušao je u kuću i vidio scene katastrofe. Televizor, radio, posuđe, svi kućanski aparati su se razbili, a ono najgore je tek slijedilo. Na zidovima su se ukazale velike pukotine, a i dume su se srušile. Njihov topli dom je u samo nekoliko sekundi postao vrlo opasno mjesto za život. Morali su teška srca napustiti kuću i smjestiti se nekoliko dana u vojarnu gdje su kažu bili dobro primljeni, ali nakon nekog vremena i vojarna je doživjela oštećenja pa su se morali vratiti u svoj dom. Nabavili su malu kamp kućicu preko Udruge osoba s invaliditetom SMŽ i njih je četvero u skučenim i nenormalnim uvjetima preživljavalo iz dana u dan. Stvar je otežavala i činjenica da je njegov stariji sin dijete s posebnim potrebama , osoba o kojoj se netko mora brinuti 24 sata na dan. Statičari koji su pregledali oštećenja su rekli da u kuću ne ulaze jer je opasna po život, a život u kamp kućici je postajao sve nepodnošljiviji. Situacija je postala bezizlazna i očajna, a onda se dogodio doista filmski preokret.

Željko je primjetio da neki ljudi popravljaju oštećene krovove u susjedstvu, pa ih je zamolio  da pogledaju što se može učiniti s njegovim. Tada se na kuću popeo čovjek s mora, s Bola na Braču u kojem se vidjevši strašno stanje krova nešto prelomilo i odlučio je da se obitelji Jakopović izgradi montažna kuća. Topla, prostrana i sigurna od potresa.

Tog inicijatora nisam uspio upoznati nekoliko dana nakon Nove godine kad sam došao raditi priču o petrinjskoj obitelji Šubić kod koje su se okupljali ti dečki s Bola na Braču i stotine drugih volontera koji su došli u pomoć ranjenoj Petrinji. Tad sam upoznao njihovu sugrađanku Ivanu Bošković koja me je poslužila medenjacima s Brača, a koja je kao ravnateljica tamošnjeg Centra za kulturu skupljala i dovozila pomoć i brinula se za svu logistiku ovih ljudi.Oni su tog jutra bili na petrinjskim krovovima i popravljali probleme. Došli su otvorena srca, ruku i svoje vrijeme i znanje posvetili ljudima u nevolji.

Krajem ovog siječnja, pod mutnim i kišnim nebom stojim ispred potpuno novoizgrađene montažne kuće na već spomenutoj adresi. U dvorištu je živo. Čuje se cirkular koji pili daske, zvuk čekića i bušilica odzvanja negdje iz unutrašnjosti ovog zdanja koje je niknulo u nekoliko dana, a vijori se zastava na kojoj piše: Hajduk živi vječno.

Željan Koljatić ima 35 godina, od malih nogu je od oca stolara naučio raditi svojim rukama i već 15 godina ima svoju firmu koja se bavi građevinarskim poslovima. Ukratko –  majstor. On je bio čovjek kojeg je Željko, veli, sramežljivo pitao za pomoć. Popeo se na krov i vidio katastrofu koju je teško popraviti. Odlučio je skupiti ekipu, sredstva i izgraditi im novi dom. Nešto je donirala općina Bol, a nešto gospodin koji želi ostati tajan, a koji je donirao krov i 20 tisuća kuna, pa je tako Željko doveo svoju ekipu i u pet dana su izgradili kućicu od 35 kvadrata. Kuća ima tri sobe, wc i kupatilo, potpuno je opremljena namještajem i kuhinjom, vrlo sigurna od potresa, a takve drvene montažne kućice su hit u cijelom svijetu. Vrlo otporne, sigurne, zdrave za život i tople. Ova vrijedi stotinjak tisuća kuna, a najveća nagrada mu je osmijeh koji vidi na licu obitelji Jakopović.

Ovi ljudi su dali sve od sebe da pomognu obitelji Jakopović koje nikad nisu vidjeli u životu. Oni su to hrvatsko srce koje kuca jedinstveno. Jedni od tisuće volontera koji su se odmah uputili u srušena područja. Da nije bilo njih stvari bi bile potpuno drugačije i katastrofičnije. Oni su spasili mnoge ljudske sudbine i nisu došli ovdje zbog dojma kako to premijer iz zagrebačke fotelje kaže, ali njegovo mišljenje im nije ni bitno. Oni su svoje odradili i rezultati se itekako vide, a gdje se mladi volonteri sretnu i u tim nesretnim situacijama zna se dogoditi ljubav. Veli mi Željan na rastanku da napišem da se u Petrinju vratio i zbog izgradnje kuće, ali i zbog jedne Kristine K. iz Siska.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here