Punk is not dead…

Autor:Miroslav Šantek

Udara i udara. Danima.Zemlja se trese kao da je potres. Neprestano.Metalno svrdlo na ogromnom stroju naišlo je na žestok otpor armiranog betona. Velika količina željeza se jednostavno ne da samo tako srušiti i otići u ropotarnicu povijesti bez otpora. Na pitanje novinara dežurnom političaru tog dana na početku radova rušenja, potpredsjedniku Vlade Miloševiću, koliko vam treba vremena da srušite Robnu kuću Petrinjka, rekao je: do kraja tjedna.

Petak je i onaj manji dio Petrinjke je srušen. Nestao je pod udarima strojevima i od njega je ostala samo hrpa betona i željeznih šipki. Prolaznici kažu, da bi ovo bio raj za skupljače starog željeza kad bi ih netko pustio u ograđeni prostor gradilišta. Jedan stroj polako ruši Petrinjku, a drugi uklanja srušene dijelove.

Ovih dana u Petrinji jedini događaj kojeg građani mogu doživjeti je šetnja razrušenim središtem, poneko mjesto za kupiti kavu za van i gledanje i snimanje rušenja Petrinjke. Prilična depresivna i grozna ponuda događaja. Zanimljivi su komentari gledatelja rušenja koji stoje ispred zaštitne ograde. Većina ih misli da je potpuno neshvatljivo zašto je država krenula s rušenjem vjerojatno najjače i najsigurnije izgrađene zgrade u Petrinji kojoj ovi jaki udari danima polako ali sigurno odnose život. Sad kad se ogolio kostur vidi se ogroman prostor koji bi se bez probema mogao prenamjeniti u nešto drugo i to vrlo brzo, ali sasvim sigurno neće. Uskoro od te betonske tvrđave neće ostati ništa. Problem je što potpredsjednik Vlade nije rekao što će biti kad se sruši. Mnogi građani se, također,  pitaju zašto je ova jaka zgrada u kojoj nitko ne živi i koja nije u funkciji desetljećima prioritet rušenja pored, kako spominju, Doma zdravlja, škola ii stambenih zgrada kod placa gdje je živjelo puno ljudi, a sada su daleko od svojih stanova i čekaju na red koji će tko zna kada doći. Naravno, ima i puno građana koji jedva čekaju da se po njima ruglo i javna pišaona sruši. I oni su potpuno u pravu. Ali nisu posve, jer mnogi od njih su sigurno bili gosti kafića te iste pišaone i nisu se žaili na uslugu i hrpu lijepih žena koje su ljeti krasile to”ruglo”, a to znači da se zgrada mogla urediti za bio kakvu funkciju. Također, ta pišaona već dugi niz godina je potpuno zatvorena i nemoguće je ući u nju i obaviti tu radnju.

Na vrhu zgrade, u ta postratna vremena, gdje je dio petrinjske mladosti trošio svoje vrijeme bez mogućnosti zaposlenja i zabave, a koja je s prvim otvaranjem granica otišla u daleke predjele Europe, još uvijek postoji njihova poruka.

Punk is not dead. Utopija je samo ono što nije još realizirano, a ne ono što je nemoguće realizirati.

Petrinjke uskoro neće biti. Treba se nadati da će se izgraditi nešto novo, ljepše, da će mladost hodati kroz neku novu i sretniju Petrinju. Da će biti obnovljen grad i da će biti posla. A punk? On nikad neće umrijeti.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here