Ne mogu trenirati dok ljudi pate

Autor:Miroslav Šantek

Bilo je to, kada čovjek zastane i pogleda iz današnje perspektive, sjajno doba. Danas potpuno nemoguće i nestvarno. Nekoliko dana prije općeg zatvaranja zbog koronavirusa ono malo radosti i života što mali uspavani gradići na Baniji mogu doživjeti samo kroz kafiće i restorane, sjedili smo u tada potpuno friško otvorenom i vrlo posjećenom kafiću – pizzeriji usred Petrinje. Uz ugodan žamor mladosti i mirisom hrane u nedjeljno predvečerje susreo sam se s čovjekom koji je svoje planove odlučio prvo povjeriti meni. Prije dosta godina ja sam bio prvi novinar koji ga je saslušao i pisao o njemu. Kad sam prvi put čuo njegovu priču i naum da propješači rutu od Vukovara do Petrinje, rekao sam mu da nije normalan i da je to nemoguće izvesti. Čovjek u pedesetim godinama života odlučio je početi trenirati i u tri etape svake dvije godine prehodati stotine kilometara i sve to u čast hrvatskih branitelja koji su poginuli i nestali u Domovinskom ratu. On se nije šalio. Počeo je naporno trenirati i stigao do zavidne forme. Nakon moje inicijalne priče i drugi mediji su se raspisali o njemu. Lokalna, sportska zvijezda je rođena. I tako je taj Petrinjac Branko Šubić uz velike napore i odricanja uspio prehodati rutu od Vukovara do Petrinje, a zatim i od Knina do Petrinje. Ostala mu je zadnja ruta te njegove životne trilogije, projekta kojeg je nazvao “Branko Šubić za branitelje”.

Dubrovnik – Petrinja, to je zadatak koji si je Branko zadao i tog studenog dana mi je rekao da je krenuo u razgovore s gradonačelnicima gradova kroz koje će prohodati, traženjem sponzora, medija, svega onoga što ide uz tako veliki projekt. Sada, skoro šest godina stariji nego na početku svog puta, pitao sam ga u čemu je tajna i spomenuh mu da ja to nikada ne bi mogao napraviti jer sam, baš kao što to dr. Nele Karaljić u pjesmi Zabranjenog pušenja – Fikreta pjeva: u lošoj formi sam. Branko mi reče, da ako se sada, nakon ove kave ustanemo od stola, izađemo van i uputimo pješke prema Zagrebu da će mo do njega sasvim sigurno nakon puno sati hoda doći. Sutra će nas boljeti sve i jedan mišić u tijelu i tad, u tim bolovima, ako se čovjek natjera da to opet ponovi a ne odustane, onda je na tom putu. Ja bi svakako odustao i par dana sigurno ležao u krevetu. Ali on ne. Uskoro je namjeravao početi s laganim treninzima i dizanjem forme koju treba ostvariti do ljeta. Malo zimskih hodanja i trčanja na kućnoj traci za trčanje, lagano hodanje gradom, pa sve duže i duže i bit će spreman. Bitan je cilj, volja, upornost, plan i redoviti trening. Rastali smo se te večeri nasmijani. Znao sam da će on to bez problema prehodati.

A onda se dogodio potres i sve promijenio. Uništio je živote, kuće, stanove, gradove, uništio je sav život koji smo prije poznavali. Preko noći smo postali nešto sasvim drugo.Depresivno, nervozno i na trenutke potpuno očajno. Nakon nekog vremena čuo sam se s Brankom. Njegov stan u Sisku se raspuknuo i postao neupotrebljiv. Vratio se u obiteljsku kuću u petrinjsku Koloniju. I njegovi planovi su se poremetili. I treninzi s kojima je trebao početi. A onda mi je rekao surovu rečenicu:Ne mogu trenirati dok ljudi pate.

I tako je bio izvan forme mjesec dana. Puno vremena u životu jednog sportaša koji se priprema na finalni dio svoje karijere, na krunu života. Pomislio sam na trenutak da će odustati, da ga je slomila tuga i depresija što ne bi bilo ništa čudno. Ali nije. Čuo sam se s njim. Krenuo je ponovo u trening. Bilo mu je teško kad je nedavno protrčao kroz srušeno središte Petrinje. Stisnuo je zube, prebacio film u glavi i trenira. I da. Siguran sam da će prehodati tu “sitinicu” od 500 kilometara i utrčati s hrvatskom trobojnicom u Petrinju. U ljeto. Kad svijet izgleda puno ljepše.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here