Antonija, Tamara, Duda…

Autor:Miroslav Šantek

Golubovi su odletjeli. Ispočetka su se vraćali,ali su s vremenom shvatili da će željezna ruka bagera potpuno uništiti njihov dugogodišnji dom u prostranstvima pustoši nekadašnje Robne kuće Petrinjka koja se ovih dana pred očima građana upravo pretvara u zgnječenu masu armiranog betona i smeća. Državni vrh je odlučio srušiti ovo zdanje.Njihovo je vlasništvo, njihov prioritet. Bageri ruše i melju, a dosta građana je nakon što su vidjeli prizore rušenja ostalo zabrinuto zbog azbestnih ploča koje su bile kao ukrasna izolacija na Petrinjki. Neki su pomislili da su ploče zgnječene sa ostalom šutom i zabrinuli se da mogu ugroziti zdravlje ljudi, drugi su vidjeli kako ih skidaju prije rušenja, ali ljudi kao ljudi, ne vjeruju svakome očevidcu, već traže informacije od nadležnih, pa sam tako i sam otišao do gradilišta, pitao radnike jesu li ih skinuli, a oni su potvrdno odgovorili na moje pitanje i za sve informacije me uputili na Medvedov stožer u petrinjskoj vojarni. Poslao sam Stožeru mail, ali odgovor nije stizao. Misterij je riješila ekipa iz Inicijative građana Petrinjsko proljeće koji su se sastali sa Stožerom koji je potvrdio da su ploče prije rušenja skinute i stavljene u vreće i pokrivene najlonom i sanirat će se po propisima. I doista, danas, kad su bageri došli do nekadašnjeg kraja Petrinjke, prije nego što će ga početi rušiti,vidjeh radnike kako ubacuju azbestne ploče u vreće.

U crnoj kožnoj jakni, sunčanim naočalama i kačketom na glavi,stariji gospodin je uživao na jutarnjim zrakama sunca nakon ledene noći s čašom punom kave koju je kupio u obližnjoj pekari na Gradskoj tržnici, a kao stolić mu je poslužila zelena kanta za smeće. Takva su vremena. Središte grada je zatvoreno trakama i danonoćnim policijskim patrolama, kovid mjere su još uvijek na snazi i ono malo života što se može u ovom razrušenom gradu sresti nalazi se na tržnici. Mogu se na pojedinim štandovima kupiti i gaće i čarape, ponešto voća i povrća, a vratio se i prodavač cipela.U neposrednoj blizini tržnice je i zgrada “Kotve”koja je sada pretvorena u gradsku upravu i odredište je mnogih građana u nevolji s puno pitanja i zahtjeva.A onda me je put skrenuo u prazni prostor unutarnjih dijelova stambenih zgrada koje već skoro mjesec i pol dana stoje napuštene, raspuknute i same. Susrećem čovjeka koji me pita moje mišljenje o unutrašnjosti ovih betonskih stanova građenih početkom šezdesetih, kad se i nije baš puno željeza ubacivalo u beton. Nisam znao točan odgovor,ali on je vjerojatno zastrašujuć. Iz daleka se vide teška, nepopravljiva oštećenja na konstrukciji zgrada.

Najlakše bi se ovaj prizor mogao nazvati kao kulisa za snimanje nekih Hollywoodskih filmova katastrofe. Odjednom se glavni junak filma pojavi ispred stambenih zgrada okružen potpunom tišinom. Čuje se kako škripe i udaraju otvoreni prozori usred zime, kroz jedan od njih viri okićeni božićni bor čije kuglice njiše hladan vjetar, a iza njega se vidi raspuknuti zid sobe sa svim stvarima koje su ostale ostavljene od vlasnika koji su nekud otišli i više se nikad nisu vratili u svoje stanove. Na nekim balkonima visi davno, prošlogodišnje oprano rublje ostavljeno da se osuši, a kroz veliku raspuklinu zida vidi se ormar u sobi. I nigdje traga ljudskog života.

Tek ovdje, u starim stambenim zgradama može se vidjeti sva silina i zlo potresa koji je nedavno razorio dobar dio Petrinje.Ovdje su živjeli ljudi, svaki sa svojim radostima i tugama kad ih je u sad već  svima poznatim 12:19 sati vrag ispod zemlje protresao, uplašio i zauvijek im promijenio živote. Pobjegli su iz stanova i ne mogu se u njih vratiti jer su opasni. Morat će potpisat pristanak za rušenje i bagerima će i ova siva socijalistička zdanja pretvoriti u gomilu šute. Ljudima će se izgraditi novi stanovi. Vjerojatno otporniji na potrese i vjerojatno sigurniji i u konačnici skuplji ako ih jednom požele prodati, ali danas, ovog hladnog jutra prevrtljive veljače oni su samo tužna scena. Nakupina sjećanja bivših i današnjih stanara. A ona su bolna. Išao sam davno dio životnog puta sa ovdašnjim stanarkama Antonijom, Tamarom,Dudom… bili smo dio ekipe koja je trošila svoju ranu mladost na nekim drugačijim i ljepšim petrinjskim ulicama. Njih je život odveo prema Karlovcu i Zagrebu,ali sjećanja na niz zgrada na početku Gajeve ulice ne blijedi. I znam da ih boli duša kad vide taj jad i očaj.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here