I jutros je drmalo

Autor: Marjan Gašljević

I jutros je one lakšeg sna probudilo drmanje, kažu, negdje oko 3,7 po Rihteru i još dva puta nešto slabije. Netko ga je prespavao, netko se samo okrenuo na drugu stranu a netko je, bome, u niskom startu zakuhao kavu dočekujući osunčano jutro možda i ne znajući da je izlazeće sunce itekako zubato. Minus 7 – 8 celzijevaca uz sjeveroistočni vjetar davalo je osjet dvostruko veće hladnoće.

Dok sam ispijao jutarnju kavu razmišljao sam da li da uopće krenem u Strašnik gdje su „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“ za danas dogovorili prekrivanje krova na kući koju ova Udruga iz Rugvice, Narta i Dugog Sela gradi za mladu obitelj Marinović u selu Strašnik.

Polako, jer samo takvu vožnju i dozvoljava put kroz selo, pristižem na vrh brijega koji se je nadvio nad dijelom sela iznad kućnog broja 50. Zastanem uvjeravajući sebe da dobro ne vidim. Naime, dolje na pola brijega gdje se nalazi broj 50 iz dimnjaka se vije dim a na krovu desetak ljudi slaže crijep. Pomislih da to nije ta kuća sve dok se nisam spustio niz brijeg. Na kućnom broju 50 gradnju koju, eto, pratim skoro od njena početka tridesetak ljudi užurbano radi. Krov je skoro pokriven a njih desetak postavlja zadnje crijepove ne hajući za „opaki“ minus koji je na vrhu krova još „opakiji“. Šale se i dovikuju pozdrav.

Većinu ovih vrijednih i empatičnih ljudi sam imao čast upoznati pa se kratko pozdravljamo jer oni nemaju vremena za neke „velike“ priče. Oni rade. Rade ono što su si zacrtali onog prvog dana ove godine kada su zastali pred srušenom Marinovićevom kućom i zapitali ga: „Hoćeš li da Ti sagradimo novu kuću“?

Krenuli su 4. siječnja raščišćavajući ruševinu i kopajući novi temelj. „Ovu ne može skoro ništa rastresti“, ponosno govori „prvi među jednakima“ dok glavni inžinjer „kopa“ po svojim papirima na improviziranom stolu od limenog bureta provjeravajući da li je sve onako kako je on izračunao i  nacrtao.

Danas je na gradilištu tridesetak članova Udruge i njihovih prijatelja i svi nešto rade ne popikujući se jedan o drugog. I meni laiku jasno je, koliko se god zagledao, da se radi o izuzetno kvalitenoj gradnji. Armiranih cerklaža gotovo je više nego samog stojećeg bloka a krov je pripremljen opšivom za potkrovne prostorije i dobro izoliran. U potkrovlju je toplo. Stavljena je PVC stolarija a na sredini prostora, koji će se već danas pretvoriti u dvije prostrane i prozračne sobe, izazovnom toplinom svjetluca kamin. Usprkos minusu ovdje je ugodno toplo. Stolovi i klupe postavljeni u ovom prostoru čekaju neizbježnog susjeda Tomu i njegove lovce koji za vrijedne udrugare peku prase i pripremaju još tko zna što za druženje kada sav predviđeni posao za danas bude završen.

A za danas je zacrtano da, pored krova koji je i tako skoro gotov, budu gotove i sve elektro, vodne i odvodne instalacije. Kako kažu kroz idući tjedan, jer za te poslove ne treba veći broj ljudi, strojno će ožbukati unutrašnjost te izvući podloge. S tim poslom kuća, praktički, postaje useljiva. Predviđena je i tzv. stiropor fasada koje će ipak pričekati bar malo topliji dan.

I dok se Država „bori“ s Petrinjkom koja pruža „žilav otpor“ bespotrebnom rušenju ovim običnim, malim, ali posebnim ljudima bilo je potrebno niti četrdesetak dana da uklone ruševinu i sagrade kuću do useljenja. Možda ne bi bilo naodmet da gospodin Medved, šef Stožera za obnovu, bar svrati kod ovih ljudi a oni se neće ljutiti ako prepiše njihov recept kako rasčistiti ruševinu i sagraditi kuću za četrdesetak dana ili, možda, ako već sam sa svojom ekipom ima problem, da ih priupita da oni izađu na kraj s Petrinjkom ako se već Petrinjki mora stati na kraj. A imenjak mu Tomo neće, vjerojatno, žaliti otkinuti najslađi komadić s pečenice pa nek se i osladi onako, po banijski.

Pokušao sam „službeno“ razgovarati s nekim od vrijednih ljudi: „ Mi smo ekipa, ekipa u kojoj smo svi jednaki i želimo i ostati ekipa imena „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“. A domaćin Miro i danas izgubljeno i vidno sretan trčkara oko kuće a na pitanja odgovara samo smješkom i slijeganjem ramenima.

I danas, dok vozim kroz Strašnik, gledam dvorišta. Uglavnom su prazna. Da li je hladnoća potjerala ljude koji su prošlih subota nešto radili oko porušenih objekata ili je splasnuo entuzijazam i vjera da će im „netko“ pomoći. U svakom slučaju živjeti na ovim minusima sigurno nije lagodno a vjera u pomoć kopni jer je očito da je svekolika pomoć sve dalje a oni su prepušteni Tominom Stožeru koji se „bori“ s Petrinjkom i elaboratima, planovima, programima, idejnim rješenjima i tko zna kakvim još papirima koji bi im, kao, trebali pomoći. Baniju, katastrofom pogođenu i razbucanu, svakodnevno potiskuju iz medija političari koji glumataju s praznim obećanjima uvjeravajući stanovništvo „kampica“ i „kontejnera“ da će im baš oni dati rješenje za budućnost. Čiju? Svoju. Očito. Jer, Banija je, po svemu sudeći izgubila šansu za oporavak i život. Premalo je, naime, „Prijatelja u nogometu“ koji mogu i znaju riječi pretvoriti u djelo za razliku od aspiranata na različite političke sinekure.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here