Ovi moji Holandezi izmisle svašta. Ovo sam već ranije vidio u nekom selu ali ovih dana je osvanulo i u mom kvartu. Oni to zovu Minibieb. To bi se po naški reklo Minibib. Kod njih je “ie” u stvari “i”. Mini znači “malo”, a Bieb je skraćenica od riječi biblioteka. Na holandskom se to piše “Bibliotheek”, a oni to skrate na Bieb. Što se toga tiče, ugledali su se na Amere koji sve malo duže riječi skraćuju. U normalnom govoru  ljudi ne kažu “idem u bibloteku” nego idem u “bib”. Sad razumijemo riječ Minibieb što bi značilo minibiblioteka a Holandezi napišu Minibieb.

Sad da objasnim o čemu se radi. Ljudi na primjer, kupe ili dobiju neku knjigu. Pročitaju je jedan ili dva puta i onda im više ne treba. Onda imaju nekoliko mogućnosti. Kao prvo staviti je u ormar i čuvati puno godina pa kad umru onda te knjige nasljede djeca. Druga mogućnost je da knjigu odnesu u antikvarijat. Tamo dobiju neki sitan novac (5% od vrijednosti knjige). Treća mogućnost je da je jednostavno odnesu i predaju trgovini koja prodaje polovne stvari. Tu ne dobiju ništa za svoju pročitanu knjigu ali je kasnije opet mogu kupiti za jedan euro. To je cijena polovnih knjiga u trgovinama koje prodaju rabljene stvari. Knjigu mogu osim toga, jednostavno baciti u smeće (šteta) ili je nekome dati na poklon. Neki ostave knjigu na klupi u parku tako da je netko drugi pokupi da bi je pročitao. I na kraju je moguće ovo što je ovaj moj komšija napravio.

On je pred kuću stavio ormarić koji je nazvao MiniBieb=Minibiblioteka i napunio ga  knjigama. Prolaznici mogu slobodno otvoriti taj ormarić i uzeti knjigu koja im se sviđa. Kad je pročitaju, mogu je vratiti ili ako hoće, mogu je slobodno zadržati. Ako netko hoće, može u ormarić staviti svoju knjigu koju je pročitao i koja mu više ne treba. Tako se taj ormarić puni i prazni. Ormarić nije zaključan ali nema opasnosti da netko ukrade te knjige. Lopovi i ovako i onako uglavnom ne čitaju knjige. Osim toga, za knjige ne mogu dobiti neku veliku lovu pa im onda to nije primamljivo. U stvari, to je prilično dobra ideja. Ne znam kako bi to prošlo u Glini. Ne bojim se da bi netko pokrao knjige jer, kao što rekoh, lopovi ne čitaju knjige. Veća je šansa da bi se ljudi ustručavali otvoriti ormarić i uzeti knjigu da je pročitaju.  Holandezi su se već naučili na takve minibiblioteke pa uopće nije čudno ako netko zastane pred kućom, otvori ormarić i pola sata lista po knjigama da bi na kraju posudio jednu knjigu koju par dana kasnije opet vrati odakle ju je uzeo.

Ja sam često znao kupiti kakvu knjigu na aerodromu negdje u svijetu tek toliko da je pročitam na putu za Amsterdam. Imam nekoliko takvih knjiga koje nisu vrijedne da se pročitaju po drugi put ali mi ih je šteta baciti. Tu su u stvari glavni kandidati da ih deponiram u Minibiblioteku kod komšije. Možda će se nekome i svidjeti. One moje knjige s pričama za PS-portal ne mogu dati na korištenje jer Holandezi ne razumiju hrvatski. Njih možete posuditi u biblioteci u Glini koja se sad zove Gradska čitaonica ili tako nešto. Možda glinsku gradsku čitaonicu nakon ove priče nazovu Maxibib. Već pred očima vidim tablu: “Maxibib Glina”.

Bilo kako bilo, slučajno ili ne, 14. veljače se obilježava Međunarodni dan darivanja knjiga. Eto, neka je ovo moj mali doprinos tome danu.

   By Marijan Jozić

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here