Foto:Miroslav Šantek

Autor:Miroslav Šantek

Priča je započela telefonskim pozivom. Na zaslonu mobitela pojavilo se ime:Bruća. Radi se o čovjeku jako dobro poznatom Petrinjcima. Bruća je nešto kao živa legenda ovog grada, neki ga nazivaju dobrim duhom s nasipa Petrinjčice koji se u svojim invalidskim kolicima crvene boje s oznakom Ferrarija vozi uz rijeku i pozna svaki njen pedalj. I tako, veli Bruća da ima sjajnu priču za mene koja će se odviti danas u podne usred Petrinje, pored glavnog ulaza u gradski park.

Milijuni ljudi u ovom trenutku dok ovo čitate piju kavu. Netko ju kuha sam, a oni sretnici u svijetu – kao u susjednoj Bosni mogu uživati u starom dobrom načinu života. Sjesti u kafić, tko puši zapaliti pljugu, naručiti espresso i uživati u dokolici. Uživati u životu. Hrvati to zbog koronavirusa još uvijek ne mogu, a oni ljudi s potresom pogođenih područja su tek uz sve svakodnevne brige i nevolje željni bar malo normalnosti. Bar trenutak.

Danas su malo ublažene mjere Stožera koji kaže da se bori za zdravlje ljudi već skoro godinu dana i koji je odlučio omogućiti narodu kupnju kave za van iz kafića. Može se i sve drugo, ali normalan razum se pita – tko bi kupio pivo u kafiću i odnio ga u šetnju, kad ga može puno jeftinije kupiti u trgovini. Ali što ako vaš kafić izgleda kao da je pala jača granata na njega?

Željko Starčević pozira ispred mog objektiva na uilici kojom ne teče promet. Zatvorila ju je policija. Ta ulica, Trg dr. Franje Tuđmana je obišla zemaljsku kuglu pomoću raznih medija. Ona je taj najčešće prikazivan prizor katastrofe potresa koji je pogodio Petrinju. Ona nesretna ulica u kojoj se red starih kuća jednostavno urušio i potrpao ljude i automobile. I baš tu je Željko do tog dana držao kafić u najmu. Stara pivnica ili Concord. Dan prije razarujećeg potresa slabiji potres je oštetio zgradu pa su došli statičari pogledati oštećenja i Željko je stajao u haustoru razgovarajući s prijateljem kad se zastresla zemlja. Uspio je istrčati preko ulice, a iza njega se srušio krov zgrade uz oblak prašine. Ostalo je viđeno u medijima. Potpuno je propao obitejski biznis, troje zaposlenika je ostalo bez nade u budućnost , a prostor kafića će biti dugo neupotrebljiv. Nada se nastavku posla u budućem kontejnerskom naselju na Sajmištu, a dok to ne uspije u pomoć su mu simbolični uskočili kolege. Onako, da mu daju volju za životom i poslom.

Tomo Polanšek je također ugostitelj. Iz objekta Ema sa nogometnog stadiona Mladosti. Javnosti nepoznati dobrotvor i volonter koji je odmah nakon razornog potresa krenuo u pripremanje na tisuće besplatnih obroka za susjede u kvartu i puno šire. Radi to i danas kad je država odavno uklonila sve one kuhare sa svih strana Hrvatske koji će zauvijek ostati zapamćeni po dobru u srcima Petrinjaca. Tomo je odlučio ukazati na nedaće Željka Starčevića i pokrenuo s njim akciju besplatne kave za građane preko puta njegovog razorenog kafića. Trajat će oko tri dana.

Nešto prije podne počinju se okupljati ljudi ispred aprata za kavu. Željko je skuhao i meni jednu. Osjećam taj dugo očekivani, skoro zaboravljeni okus u grlu. Neka fina energija mi teče kroz tijelo i mozak. Nakon puno vremena pijem espresso kavu. Gledam lica ljudi koji dolaze. Smiju se.Malo sreće se i u ovoj nenormalnoj situaciji našlo i za nas. Ljude u razrušenom gradu.

 

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here