Oni ne žele da im se ime zna

Autor: Marjan Gašljević

Baniju je, na žalost, prije četrdesetak dana pogodio katastrofalni potres koji je mnoge obitelji ostavio doslovno bez svega pa i onog najosnovnijeg za život. Susretali smo se pitajući jedni druge „kako smo“? „Najvažnije je da je živa glava na ramenu a sve ostalo će opet doći na svoje“, bio je najčešći odgovor. I zbilja, poslije onog strašnog treskanja u kojem su pucali zidovi, letjeli ormari i kućanski aparati, lomile se čaše i tanjuri a kuglice s bora prskale po sobi kada se sve smirilo i kada je ostala samo tišina prekrivena ruševinama i krhotinama najvažnije nam je bilo tog trenutka da smo svi na okupu živi i čitavi zagrljeni u živo klupko ljubavi.

I dok se još pošteno nije niti slegla prašina od mnogobrojnih ruševina krenuo je val dobrote. Tisuće dobrotvora širom Hrvatske i okolnih zemalja pojurilo je pomoći. Mnogobrojni su danonoćno često i bez hrane u teškim vremenskim uvjetima radili raščišćavajući ruševine, spašavajući dobra koja su se još mogla spasiti. Na postradalo područje krenula je i pomoć u hrani, namirnicama, odjeći ali i novčanim sredstvima. „Trznula“ se i Država pa je nakon dva tjedna uspostavila nekakav Stožer kojem je prvi posao bio kako rastjerati te humanitarce koji su neumorno radili. I već se tih prvih dana sramežljivo moglo vidjeti da na Baniju ne dolaze svi s dobrim namjerama. Prvo se je javno i ako skroz sramežljivo počelo govoriti o nakupcima koji su po Baniji za bagatelu od seljaka otkupljivali kvalitetna grla jer su ovi bili prinuđeni prodavati zbog porušenih štala i nedostatka stočne hrane koja je propala na teškim vremenskim uvjetima koji su pratili sve to zlo. Država je rekla da će „interventno otkupljivati stoku“ a seljake zamolila da kravi Šaravi objasne da se strpi dok ne naprave plan i programe otkupa. Stoka je ubrzo pokupljena po Baniji, nešto je pokrepalo a nitko ne zna imena onih koji su se oparili na sirotinji koja je to postala katastrofom makar svako to grlo imalo svoju markicu bez koje se, kao, nigdje ne može pojaviti.

Pričalo se, slikalo, objavljivalo na društvenim mrežama i još brže brisalo kako mnogi pod okriljem noći otključavaju hangare i skladišta u kojima se prikupljala humanitarna pomoć pa trpaju u prtljažnike sve neki skromnih džipaca i limuzina koji odlaze u nepoznato, u noć. Tko ima ključeve tih hangara i skladišta? Komu je pomoć potrebitija od potrebitih?

I onda je jedan cijeli dan zvonilo pitanje: „A gdje je sir?“ Naime, Livnjaci su u humanitarnom konvoju pored brda raznih potrepština poslali i 500 kg livanjskog sira. „Nema sira“. I svi su se pomirili  tim. Tko je svoje kljove zabio u krišku sira sigurno ne želi da se imenuje. Ime je tajna. I dok oni u nekom mračnom kutku grickaju svoj komad livanjskog sira osamdesetgodišnja bakica u Majskim Poljanama stoji pored, na temelje složene, kuće iz kojih su je ruševina „nakon pola dana izvukli i nekud odvezli“ a ispod tih ruševina ukrali su joj peć i kotao. Imena se, naravno, ne znaju a baka se jedino nada da će se vratiti kući. Koji optimizam da suze ne možeš zadržati.

Danas je, evo, na društvenim mrežema, pak, odjeknula vijest o Talijanu Lorenzu koji je došao potrebitima u Petrinji podijeliti 905 paketa humanitarne pomoći koja je došla još u petak a on je, kao organizator, želio osobno vidjeti kome se pomoć dijeli. Šokiran je vidio da je ono što poslano iz udruge Triestin in The Road raskupusano a, uglavnom, hrane i namirnica nema. Usput je još i napadan i izvrijeđan.

Naravno, svi ti što su „kupusali“ tu i drugu humanitarnu pomoć ne žele, čudna mu kupusa, da im se ime zna.

Istovremeno sam osobno pratio i fotodokumentirao izgradnju nove kuće u selu Strašnik za jednu mladu obitelj s dvoje male dijece čija je kuća do temelja srušena u potresu. Nakon 40 dana od potresa radeći uglavnom subotom i nedjeljom članovi udruge „Prijatelji u nogometu, žuti i plavi“ iz Narta, Rugvice i Dugog Sela sagradili su kuću do useljenja za tu obitelj isključivo vlastitim radom, vlastitim sredstvima i materijalom. Ni oni ne žele da im se objave imena jer, kažu: „Mi smo samo Prijatelji u nogometu, žuti i plavi i svi smo obični, mali ljudi koji želimo pomoći potrebitima i primjerom pokazati što je empatija i kako pomoći bližnjem.“

I to je Hrvatska. Hrvatska prepuna suprotnosti. Hrvatska bez Stožera, planova, programa, projekata i velikih govora.

A stanovnici Banije se nadaju da će ovaj puta „posao stoljeća“ biti obavljen kako treba. „Nada umire posljednja“, kaže uzrečica a „posao stoljeća“ neki su već obavili. Za sebe. Malobrojni i za one potrebite i niti jedni, svaki iz svojih pobuda, ne žele da im se čuju imena.

Ukoliko Vam se svidio članak, lajkajte, dijelite, komentirajte...

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here